Značaj žene i njena uloga u formiranju društva

U ovom tekstu govorit ćemo o osnovnim čovjekovim obavezama, a nećemo govoriti o njegovim pravima. Većina zemalja u svojim zakonima tretiraju samo ljudska prava na koja on kao ljudsko biće prirodno ima pravo, a u potpunosti zapostavljaju govor o čovjekovim obavezama kada je u pitanju izvršavanje zakonskih normi.

Ponašaju se kao da su samo ljudska prava prirodna pojava, a da su čovjekove obaveze nešto što je nametnuto, da li tako što se čovjek svojom voljom na to obavezao ili ga na to, putem zakonskih odredbi, prisiljava društvena zajednica u kojoj živi.

Kakav je stav islama po ovom pitanju?

Želimo odmah na početku reći da islam u potpunosti odbija ovakav pristup ovom problemu. Prema islamskom učenju, ne postoji pravo a da nasuprot njemu ne postoji i obaveza, i jedno i drugo, i pravo i dužnost jednako su prirodni i fundamentalni.

Pored toga što je islam izjednačio muškarca i ženu u njihovim pravima i dao im da podjednako uživaju u časti i odlikovanosti, tu jednakost prenio je i kada su u pitanju obaveze koje čovjek preuzeo od Allaha, dž.š.: namjesništvo na Zemlji, savjesno upravljanje zemaljskim dobrima, robovanje samo Allahu, dž.š. I muškarac i žena imaju obavezu da zauzmu aktivno učešće u kreiranju zdravog ljudskog društva. Oni jedno drugo nadopunjuju i pomažu, a nikako nisu konkurencija niti opozicija jedno drugom.

Međutim, i sve do danas vode se rasprave čak i na Zapadu gdje se pokušava pronaći odgovor na pitanje: Koja je osnovna uloga žene u društvu?

– Ponekad se u ovim raspravama zauzima naučni pristup i nude se svakojaka naučna pojašnjenja.

– Ponekad se kao osnova za ove rasprave uzima potreba za što većom produktivnošću i proizvodnjom i ovo uglavnom potenciraju ljudi koji u pravi plan stavljaju ekonomski razvoj.

– Ponekad je inspiracija za raspravu želja određenih struktura društva za tzv. emancipacijom žene i oslobađanjem od svih stega i normi koje podrazumijevaju bilo kakvo ograničavanje. Nekontrolirana seksualna razuzdanost uzrokovala je značajan pad morala, institucija porodice u temelju je razorena. Sve ovo potpuno je neprihvatljivo i prema islamskom učenju neispravno. Ne želimo da više govorimo o ovom pitanju, zadovoljit ćemo se sa već spomenutim, jer ono o čemu smo počeli govoriti jeste: uloga žene u društvu u kojem živi. Ukratko ćemo se podsjetiti na stavove određenih naučnika, književnika koji su poznati, posebno onih u Francuskoj.

Na ovom mjestu ograničit ćemo se na najnovija saopćenja iz sredstava informiranja.

Prvo: Francuska spisateljica Kristijana Kolanj autorica je djela ”Želim da se vratim u kuću”, a djelo govori o ulozi žene u društvu. Ona smatra da žena treba dati prednost brizi o kući i odgoju djece. Povodom ovog djela organizirana je javna naučna rasprava na jednoj od televizijskih stanica u Francuskoj. U njoj su učestvovali poznati autoriteti iz naučnih krugova iz oblasti pedagogije.

Drugo: Monika Pilijeti, ministrica za ženska pitanja u vrijeme bivšeg predsjednika Kalerija Džiskara Distana, čije su riječi objavljene u arapskom časopisu koji nosi naziv ”MEDŽELLE” u broju koji je objavljen u Londonu 7. 13. 1984. god. na str. 68. i 69. gdje ona odgovara na pozive poznate spisateljice Sejmon Debufor koja je javno obznanila da mrzi kućne poslove, te da žena neće biti slobodna sve dok se ne riješi staranja o djeci, dok ne dođe u takvu situaciju da joj nije potrebno sklapanje braka, te da je instituciju porodice potrebno ukinuti.

Monika joj odgovara sljedećim riječima: “Ja poštujem Sejmon Debufor zbog njene odlučnosti i odvažnosti da se bori za prava žene, ali se ne slažem sa njom u ovim njenim mišljenjima. Ako bismo se mi odrekle rađanja djece, to bi značilo kraj čovječanstva. Vjerujem da je obezvređivanje porodičnog života ustvari obezvređivanje žene i muškarca. Stalno ponavljam da žena nije manje inteligentna niti da ima manje sposobnosti od muškarca, ali u isto vrijeme tvrdim da je žena drugačija od njega.”

Treće: Nakon spominjanja tekstova Sejmon Debufor koja je pozivala u ”oslobađanje” ženskog spola, smatram da bi bilo prikladno spomenuti i knjigu ”Brak” čiji je autor Lion Pelum, predsjednik ministarstva Francuske, 1936. god. U ovoj svojoj knjizi koja je objavljena prije nego je postao predsjednik on poziva da se obavezno izglasa zakon kojim će se dozvoliti ženi da ima spolni odnos sa muškarcem i prije sklapanja braka. Ovi njegovi pozivi izazvali su burne reakcije u to vrijeme.

Četvrto: Nas ovom mjestu ograničit ćemo se na najnovija saopćenja iz sredstava informiranja TV- i štampe.

– Francuska spisateljica Kristijana Kolanj autorica je djela ”Želim da se vratim u kuću” a djelo govori o ulozi žene u društvu. Ona smatra da žena treba dati prednost brizi o kući i odgoju djece. Povodom ovog djela organizirana je javna naučna rasprava na jednoj od televizijskih stanica u Francuskoj. U njoj su učestvovali poznati autoriteti iz naučnih krugova iz oblasti pedagogije. Lično sam gledao ovu emisiju.

– Monika Pilijeti, ministrica za ženska pitanja u vrijeme bivšeg predsjednika Kalerija Džiskara Distana čije riječi su objavljene u Arapskom časopisu koji nosi naziv ”Časopis” u broju koji je objavljen u Londonu 7.13. 1984. god. na str. 68. i 69. gdje ona odgovara na pozive poznate spisateljice Sejmon Debufor koja je javno obznanila da; mrzi kućne poslove, te da žena neće biti slobodna sve dok se ne riješi staranja o djeci, dok ne dođe u takvu situaciju da joj nije potrebno sklapanje braka, te da je instituciju porodice potrebno ukinuti.

Monika joj odgovara sljedećim riječima: “Ja poštujem Sejmon Debufor zbog njene odlučnosti i odvažnosti da se bori za prava žene, ali se ne slažem sa njom u ovim njenim mišljenjima. Ako bi se mi odrekle rađanja djece to bi značilo kraj čovječanstva. Vjerujem da je obezvrjeđivanje porodičnog života ustvari obezvređivanje žene i muškarca. Stalno ponavljam da žena nije manje inteligentna niti da ima manje sposobnosti od muškarca ali u isto vrijeme tvrdim da je žena drugačija od njega.”

– Nakon spominjanja tekstova Sejmon Debufor koja je pozivala u ”oslobađanje” ženskog spola smatram da bi bilo prikladno spomenuti i knjigu ”Brak” čiji autor je Lion Pelum predsjednik ministarstva Francuske 1936. god. O ovoj svojoj knjizi koja je objavljena prije nego je postao predsjednik on poziva da se obavezno izglasa zakon kojim će se dozvoliti ženi da ima spolni odnos sa muškarcem i prije sklapanja braka. Ovi njegovi pozivi izazvali su burne reakcije u to vrijeme.

Nadnaravni Kur’an, 3.dio: Sveti spisi moraju biti od Boga

Sa imenom Allaha, Svemilosnog, Milostivog

Nadnaravni Kur’an, 3. dio: Sveti spisi moraju biti od Boga

Da bi jedna vjera bila istinita, mora biti od Boga u potpunosti, u dijelovima koji se ne mogu odvojiti od vjere, a ne samo da joj porijeklo bude od Boga.

Moj prvi kriterijum: Ako tražim Božju vjeru, onda Sveti spisi moraju biti od Boga

Dok sam izučavao vjere, jedan od mojih ciljeva je bio da čitam njihove svete spise direktno, kako bih sa izvora saznao šta ta vjera propovjeda. Očigledno je to ono što je u meni probudilo radoznalost da čitam Kur’an.

Već sam imao jaku vjeru u Boga i bio sam ubjeđen u postojanje Svevišnjeg Bića. U stvari, jedno vrijeme, sad bio čas hrišćanin čas deista, idući stopama Voltera i mnogih drugih “očeva” Sjedinjenih Država.

Dakle, s obzirom da sam već bio vjernik u Boga, moj prvi kriterijum za istinsku vjeru bio je: porijeklo vjere mora biti od Boga. Niko ne može bolje poznavati Boga od samog sebe. On je izvan granica ljudskog iskustva. Niko ne zna s kakvim načinom života je zadovoljan osim Njega. Iako je čovjek u mogućnosti da izvede neke ispravne zaključke o Bogu, ipak, suportono je razumu da neko tvrdi da je, ne oslanjajući se na Objavu od Boga, otkrio neki način na koji se Bog može obožavati, a sa kojim je On zadovoljan. Stoga, ukoliko je cilj jednog srca da zadovolji Boga i da Ga obožava kako Ga treba obožavati, onda nema drugog izvora do da traži uputu od Njega.

Prema tome, logično je da svaka religija koja potiče od čovjeka nije jedna od mogućih izbora. Koliko god da se čovjek trudio, ne može nikad sa potpunom sigurnošću da govori na koji način treba Boga obožavati.

Važno je reći da ovaj kriterijum ne kaže da je jednom Bog imao ulogu u formiranju jedne vjere. Ne, ovaj kriterijum kaže da je kompletno učenje od Boga. Postoje neke vjere koje su možda od Boga objavljene, ali su se nakon toga njeni sljedbenici oslonili na ljudski razum kako bi istu vjeru prilagođavali i mijenjali. U ovom procesu, oni su u stvari stvorili novu vjeru, različitu od one koju je Bog objavio. U potrazi za istinskom vjerom, ovo otpada kao mugćnost. Ono što Bog objavi, tome ne trebaju poboljšanja niti izmjene od strane ljudi. Svaka takva promjena znači odstupanje od Božje objave. Stoga, svaka izmjena samo udaljava čovječanstvo od ispravnog načina obožavanja Boga. Zatim, Bog je u mogućnosti da objavi savršenu vjeru za bilo koje doba i bilo koje podneblje. Ako ima potrebe za mijenjanjem, to ovlašćenje pripada samo Bogu. Drugim riječima: Bog ima slobodu da mijenja Svoje zakone shodno Svojoj mudrosti i znanju, na primjer: iz milosti prema Svojim robovima ili kao kazna. Može da pošalje novu objavu ili čak da pošalje novog poslanika. Sa ovim nema logičkih problema. Ali, ogromni problemi nastaju kada ljudi počnu da “popravljaju” Božju objavu.

Dakle, prvi kriterijum konstatuje da istinska vjera porijeklom mora biti od Boga. Međutim, ovo nije dovoljno. Drugi kriterijum bi bio: učenja koja je Bog objavio moraju biti sačuvana u njihovom izvornom obliku. Ovo je očigledno. Ako je objava prvobitno bila od Boga, ali je kasnije iskrivljena od strane ljudi, onda pred sobom imate mješavinu Božje vjere i ljudskih umetanja. Ovo više nije čista Božja vjera. Iako je ovo u velikoj mjeri očigledno, za čuditi se koliko ima ljudi koji o ovome nisu nimalo razmišljali, te slijede spise ili učenja koji se istorijski ne mogu ovjeriti.

Prva nadnaravnost Kur’ana: Podrobno očuvanje

U stvari, ovo je prva stvar koja me je zadivila što se Kur’ana tiče. Čak i oni koji su bili izrazito antiislamski nastrojeni u svojim djelima, poput Sira Williama Muira, bi priznali da je Kur’an koji imamo danas sačuvan još iz vremena poslanika Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem.[1] U stvari, oni koji su pokušali da budu navjećim kritičarima i da unesu sumnju u autentičnost kompletnog Kur’ana, poput Jefferya, su me još više zadivili količinom podataka koje imamo a koje se tiču ovog teksta.

Da bi mogli da u potpunosti uočite vrijednost ove tačke, morate da imate u obzir da sam bio hrišćanin. Igrom slučaja, ovaj rad nema za namjeru kritiku hrišćanstva. Međutim, to je moja pozadina iz koje dolazim, i to je test kojim sam ispitivao ostale vjere. Zbog toga, dosta sam upoređivao hrišćanstvo i ostale vjere, uključujući i islam. Dakle, nemam drugog izbora do da se vraćam na hrišćanstvo, jer je ovo rad koji prikazuje moja iskustva.

Bilješke:

[1] Citate brojnih nemuslimanksih pisaca koji potvrđuju autnetičnost Kur’ana možete naći u: Dialogue Between Islam and Christianity: Discussion of Religious Dogma Between Intellectuals from the Two Religions (Fairfax, VA: Institute of Islamic and Arabic Sciences in America, 1999), stranice od 295.

Prevedeno sa IslamReligion.com

Sva prava zadržava IslamReligion.com