Ateizam i njegove štetne posljedice po društvo

ATEIZAM I NJEGOVE ŠTETNE POSLJEDICE PO DRUŠTVO

Danas se savremeni svijet suočava sa mnogobrojnim problemima različitih vrsta. I pored ogromnog materijalnog napretka i velikih dobrota koje je čovjek postigao naučnim dostignućima, svijet živi u sjeni ozbiljnih problema, koji nastaju jedni od drugih i zagorčavaju ljudski život

Bez sumnje, najveći problemi sa kojima se društvo susreće su društveni nemir, zabrinutost, raširenost zločina i nasilja, kriza morala, egoizam, nered i političke i ekonomske afere o kojima svakodnevno slušamo. Ne možemo, gotovo, naći ni jednu državu na svijetu koja se ne suočava sa ovim složenim problemima društva.
Materijalni napredak ne može da eliminiše ove probleme ili eventualno, da ih umanji, naprotiv, koliko god napreduje materijalni život čovjeka, oni su brojniji i rašireniji u društvu. I pored toga što su problemi društva mnogobrojni, najveći problem koji ostavlja štetne posljedice po društvo i razlog je nereda, društvene uznemirenosti i nestabilnosti, je ateizam, ili kraće rečeno bezboštvo. Ova pojava je, ustvari, majka svih problema društva i njihov glavni uzrok.

ŠTA JE ATEIZAM?

Ateizam podrazumijeva nevjerovanje u Boga i skretanje sa puta sljedbenika vjere, kao i poricanje proživljenja nakon smrti, Dženneta i Džehennema i posvećivanje cijelog života samo ovom svijetu. Danas je ateizam postao svjetska pojava i Zapadni svijet u Evropi i Americi, iako je nasljednik kršćanskog vjerovanja koje potvrđuje proživljenje, raj i pakao, vjeruje samo u ovosvjetski život. Crkva je postala samo tradicija (i kultura) i tragovi prošlosti, i u ljudskom životu predstavlja beznačajnu stvar. Najveća država na Istoku je utemeljena na ateizmu. To je Rusija, koja je nosilac komunizma, ateističke ideologije, od čijih načela je potpuno odbacivanje vjerovanja u nevidljivi svijet i smatranje da je život samo materija i da je čovjekova borba u ovom životu samo radi življenja i opstanka. Što se tiče drugih država, one su, i pored toga što su u njima raširene religije, poput hinduizma i budizma, koje u sebi sadrže vjerovanje u skriveni svijet, poklekle pred najezdom ateizma sa Zapada. Islamski svijet, iako se u određenoj mjeri pridržava Islama i vjeruje u proživljenje, Džennet i Džehennem, sa svih strana ga zapljuskuju valovi ateizma i ubacuju sumnje u islamsko vjerovanje.

UZROCI NASTANKA I ŠIRENJA ATEIZMA

Prije samo dvjesto godina, ateizam nije bio raširena pojava, međutim, u zadnja dva stoljeća pojavljuju se mnogi faktori koji su doprinijeli da nevjerovanje u Boga postane zvanična ”vjera” i pravac u mnogim državama svijeta.
Neki od uzroka nastanka i širenja ateizma su sljedeći:

1 – Evropska crkva

Evropska crkva je ponekad bila indirektan, a ponekad direktan uzrok širenja ateizma i potpunog nevjerovanja u postojanje Boga. Razlog toga su crkveni vjerski službenici, monasi i svećenici, koji su u svoju vjeru dodali razne izmišljotine i sujevjerja, kao što je dizanje Isaa, a.s., sa stepena čovjeka na stepen božanstva, grijeh i opraštajnice, raspeće i ostale stvari koje nisu imale nikakvog utemeljenja u vjeri. Tome su pridodali još mnogo neistine o nastanku svemira, položaju i obliku planete Zemlje i čovjekovom životu. Kada je počela evropska renesansa i kada su otkrivene mnogobrojne naučne istine, dolazi do velikog sukoba između naučnika prirodnih nauka i crkve, koja je poricala te naučne istine i otkrića. Tada je crkva, svakoga ko je vjerovao u istinitost naučnih otkrića, smatrala nevjernikom, heretikom i takve ubijala i spaljivala. Mnogi naučnici i učenjaci prirodnih znanosti doživljavali su takve bolne golgote kao kaznu za suprostavljanje stavovima crkve. Međutim, naučna renesansa zbog ovih tortura nije zaustavljena. Učenjaci su uspjeli da svakodnevno donesu nove dokaze za svoje naučne postavke, a crkva je svakodnevno doživljavala poraz pred javnošću, i na kraju pobjeda je pripala učenjacima materije nad crkvenim službenicima i monasima. Tada ljudi u potpunosti odbijaju vjeru i svako vjerovanje koje tvrdi da postoji skriveni svijet i zagrobni život, i okreću se materijalizmu kao novom božanstvu. Na ovaj način su nastali prvi temelji ateizma u svijetu.

2 – Nasilje kapitalističkog svijeta

Nakon što je se Evropa djelomično oslobodila crkvene vlasti i otkrila snagu pare i alatki, ljudi se okreću od zemljoradnje ka proizvodnji i fabrikama. Nekadašnji feudalci postaju vlasnici velikih fabrika i iskorištavaju ogromna prirodna bogatstva. Zapošljava se veliki broj ljudi i na svirep način se iskorištavaju. Radnicima se nanosi veliko nasilje i u društvu nastaju klase, od bogatih kapitalista do siromašnih radnika. Pojava ovog novog vida nasilja i prešućivanje svega toga od strane crkve, bio je direktan razlog širenja ateizma i sumnje u postojanje Boga. Crkva je bila nemoćna da ponudi rješenja za probleme čovjeka na Zemlji i tada čovjek počinje razmišljati o iznalaženju jednog novog puta i programa koji je u stanju da riješi njegove probleme.

NASTANAK EKONOMSKO-ATEISTIČKIH PRAVACA

Nema sumnje da je jedan od najbitnijih faktora u širenju ateizma bio nastanak ekonomsko-ateističkih pravaca, a naročito komunizma, čiji osnivač je bio Karl Marks. I pored toga što je ovaj pravac imao ekonomsko polazište i što mu je glavni cilj, kako tvrde njegovi osnivači, bio oslobađanje od kapitalističkog nasilja, ipak je poprimio svojstva jednog ideološkog pravca. Oni tvrde da postoji samo materijalni život čovjeka, da ne postoji duša, proživljenje, Bog i zagrobni život. Po učenju socijalizma, vjeru su izmislili bogataši da bi što bolje iskoristili siromašni svijet, i osobine kao što su povjerenje, čednost i iskrenost, su ništa drugo do rezultat vjerske ideje koja je u službi kapitalističkih interesa. Svojim postavkama, ovaj ekonomski pravac je postao jedan novi val ateizma, koji je naišao na veliki prijem kod običnog i siromašnog svijeta, baš iz razloga što, po svojim teoretskim postavkama, štiti interese potlačenih i siromašnih, a takvi su većina u društvu. Tako je komunizam prihvaćen, ne samo kao ekonomski, nego i vjerski pravac, i veoma se brzo proširio u čitavom svijetu. Najveći procvat i uspjeh komunizam je doživio nakon poznate boljševičke revolucije u Rusiji. U širenju komunističkog pravca, njegovi zagovornici su koristili razne metode, a jedna od najpoznatijih je metoda sile, tako da su narodi u potpunosti postali snage komunizma, kao što su islamske republike u Rusiji i Kini, i neke arapske zemlje.

STALNOST ŽIVOTA

Zapošljavanje ljudi ovim svijetom i uživanjem na njemu, sa svim što im je ponudila zapadna civilizacija, od raznih zanimljivosti i primamljivih razonoda, je imalo veliki uticaj da čovjek zaboravi veoma bitne stvari u životu, pa čak i samog sebe. Iz želje da zaradi što veću platu i tako obezbijedi sebi raskošan i udoban život, sa svim novinama savremenog doba, kao što su veš-mašine, zamrzivači, auta i ostalo, čovjek je povećao svoju satnicu rada. Radi istog cilja i žena napušta svoje prirodno zanimanje, obaveze kuće i zapošljava se u fabrikama da bi zajedno sa muškarcem ponijela zahtjeve i obaveze života. Ovakav tempo života i rada počeo je da satire savremenog čovjeka i danonoćno ga čini zauzetim, ne ostavljajući mu priliku da razmisli o sebi i svemu oko sebe. Danonoćan rad u trgovinama i fabrici i iskorištavanje i ono malo preostalog vremena u igri i zabavi, nije mu ostavilo vremena da razmisli o vjeri i svom duhovnom životu i da odgovori na životna pitanja koja kruže u mislima svakog čovjeka: “Ko je stvorio ovaj svemir? – Ko je stvorio čovjeka? – Zašto smo stvoreni? – Gdje idemo? – Da li ovaj svijet ima svoj kraj? – Zašto se ljudi razlikuju, ovaj bogat, a onaj siromašan, ovaj nasilnik, a ovaj potlačen? – Zašto sve ovo? – Da li život ima smisla?”. Savremeni čovjek, prezauzet stvarima koje smo prethodno naveli, nema vremena da nađe odgovor na ova pitanja i tako vjera postaje sporedna stvar u životu.

NOVI ŽIVOT I IZAZOVI CIVILIZACIJE

Ovosvjetske znanosti otvorile su čovjeku velika vrata raskoša, udobnosti i životnih primamljivosti. Udobna prevozna sredstva, auta, avioni i vozovi, sredstva komunikacija, restorani i kafane sa bogatom ponudom jela i pića, izazovna odjeća i umjetnost novog života su čovjeku otvorili nove načine uživanja u ovom životu i slijeđenja strasti i užitaka. S obzirom da vjera zabranjuje pretjerivanje i rasipništvo, a naređuje umjrenost i zabranjuje naslađivanje zabranjenim stvarima, poput vina, bluda i droge, ljudi koji ne poznaju suštinu vjere, smatrali su to okovima njihove lične slobode i ograničavanjem užitaka i prohtjeva, što im je povećalo odbojnost prema vjeri. Ne žele da ih iko podsjeća na onaj svijet i upozorava na Džehennem, jer to narušava njihove užitke na ovom svijetu. Tako je raslo udaljavanje od vjere i širenje ateističkog pravca.

POVEZIVANJE MATERIJALNOG NAPRETKA SA ATEIZMOM

Također, još jedan od uzroka koji su ljude podstakli na ateizam je i povezivanje ateizma sa materijalnom snagom i napretkom. Ljudi su vidjeli da Evropa nije napredovala materijalno sve dok se nije odrekla ideja crvke i njenog vjerovanja, i da država kao što je Rusija nije postala velesila, dok nije proglasila da je ateistička tvorevina. Na drugoj strani su vidjeli da su zemlje koje se pridržavaju vjere zaostale u industriji i proizvodnji, pa su počeli vjerovati da je ateizam uzrok materijalnog i naučnog napretka, a da vjera znači nazadak i neznanje. Ovo su, ukratko, najbitniji uzroci nastanka i širenja ateizma u svijetu.

NEGATIVNE POSLJEDICE PO POJEDINCA I DRUŠTVO


Pravac kao što je ateizam, koji u potpunosti negira postojanje Boga, bez sumnje će ostaviti negativne posljedice na čovjeka, njegovo ponašanje kao i na međuljudske odnose i društveno uređenje. U ovom broju govorit ćemo o nekim posljedicama koje ateizam ostavlja na pojedinca i društvo

Prva posljedica koju će ateizam ostaviti u dušama pojedinca jeste zabrinutost, nedoumica, duševni nemir i nestabilnost. To je iz razloga što unutar čovjeka postoji prirodna vjera, koja mu natura razna životna pitanja, koja stalno kruže u njegovim mislima. Zašto smo stvoreni? Ko nas je stvorio? Gdje idemo? Kuda nakon smrti? Iako tempo života i ovosvjetske preokupacije i poslovi često odvraćaju čovjeka od ozbiljnijeg razmišljanja o odgovorima na ova pitanja i od traganja za tajnom života i svemira, ipak, česti događaji i potresi postaknu ga da razmišlja o ovim pitanjima. Bolesti, tragedije, gubljenje najbližih i najmilijih i nesreće koje pogađaju čovjeka, nameću mu razmišljanje o njegovom životu i budućnosti. S obzirom da ateizam ne priznaje postojanje Boga, neće ponuditi ništa što bi moglo izvući čovjeka iz nedoumice, zabrinutosti i nejasnoća života.

Tajna života ostaće čovjeku nerazjašnjena a viđenje nasilja i nesreća, s kojima se susreće u životu, ostaće kao mora koja okupira njegovu dušu.

Ateizam će ostati nemoćan da shvati svrhu i cilj života i svemira i čovjeku će samo nuditi iluzije i pretpostavke koje su neupečatljive i koje neće ostvariti svoj cilj. Taj stalni poziv ljudske prirode i ponavljanje vječnih pitanja učiniće čovjeka da stalno živi u zabrinutosti, strahu i tegobama.

Nekada je čovjek imao slobodnog vremena da se osami i posmatra nebo ukrašeno milionima zvijezda, more sa njegovim tajanstvenim dubinama, ogromne planine prekrivene raznoraznim biljkama, pustinju sa njenom prostranošću i širinom. To mu je bilo od velike koristi da dođe do zaključka da postoji Veliki Stvaraoc i Plemeniti Gospodar koji je sve to stvorio.
Međutim, savremeni čovjek, okružen izazovima i napretkom moderne “civilizacije” ne nalazi vremena i snage da se otrgne iz nemara u kojem živi i da razmisli o Stvoritelju i dokazima Njegovog postojanja. Današnje društvo, udaljilo je ljude jedne od drugih i učinilo da se svaki pojedinac brine sam o sebi i svojim problemima. Tako savremeni čovjek ne nalazi kome će se požaliti za svoju zabrinutost i probleme i ko će mu pružiti ruku pomoći. Na ovaj način strah i bojazan od dolazećih dana se povećavala. Ljudi su se posvetili samo sebi i postali su okorjeli materijalisti koji samo skupljaju i gomilaju imetak. Da je postojalo vjerovanje u Boga i skriveni svijet i vjerovanje u Njegovu odredbu, ovaj problem bi bio riješen, međutim, ateizam koji tvrdi da čovjek sam o sebi opstoji u ovom svemiru i da nema Boga koji ga opskrbljuje, povećao je čovjeku bojazan od budućnosti i njegovo usmjerenje ka egoizmu i individualizmu.

INDIVIDUALIZAM I EGOIZAM

Usmjerenje čovjeka ka individualizmu i egoizmu bila je neminovna posljedica duševnog nemira i straha od dolazećih dana. Pod individualizmom smatramo čovjekovo usmjerenje ka ostvarivanju samo svojih ličnih interesa i nerazmišljanje o drugima. Vjera koja podstiče na dobročinstvo s ciljem postizanja božijeg zadovoljstva, udaljila se iz čovjekovog života, a njeno mjesto zauzela je briga o samom sebi. Na ovaj način su ljudi, u tamnim vremenima ateizma, počeli da zaboravljaju na druge. Malo pomalo slabila je briga prema siromasima i potrebnim, pa je na kraju zaboravljena i porodica, roditelji, žena i djeca. Onaj ko posmatra stanje ateističkog društva, uvidjeće do koje mjere su ljudi postali egoisti i materijalisti. Pojedinac posvećuje pažnju samo sebi a drugima izlazi u susret samo ako od toga ima koristi. Ovaj individualizam i egoizam je povećao usmjeravanje ljudi ka prohtjevima i ovosvjetskim užicima koje je savremena civilizacija olakšala i koje su ateistički zakoni učinili dozvoljenim. Tako je savremeni čovjek postao materijalista, i simbol evropske ateističke civilizacije koja prijeti uništenjem čovječanstva.

GUBITAK STIMULANSA I STREMLJENJE KA ZLOČINU I KRIMINALU

Ateizam kao ideologija ne posvećuje pažnju odgajanju ljudske duše i ne gaji u ljudskom srcu srahopoštovanje prema Moćnom Stvoritelju, koji prati sve postupke i dešavanja na Zemlji i na svakom drugom mjestu. Ateista se odgaja kao tvrdokorna i bezosjećajna osoba, koja nema nikakvu unutrašnju, duhovnu zapreku koja bi ga odvratila od grijeha i nasilja i podstakla na dobročinstvo i samilost. Naprotiv, ateizam uči svoje sljedbenike da su oni spontano i slučajno nastali, da ih nije stvorio Stvoritelj i da su oni kao i ostale životinje koje žive na Zemlji. Tako čovjek, na ovaj način, gubi ljudsku osjećajnost i ono po čemu se razlikuje od ostalih živih bića, a to je duhovnost i sposobnost razlučivanja istine od laži. Ako čovjek ne vjeruje u Svemoćnog Stvoritelja koji ga prati i u konačni obračun, onda ga ništa ne može spriječiti da ostvari svoje životinjske prohtjeve i zacrtane ciljeve. Ovozemaljski zakoni koje su ljudi postavili, prepuni su praznina i propusta, koje kriminalci i lopovi veoma vješto iskorištavaju. Kod nekih osoba koje su ateizam izabrali za put, ponekad, ostane nešto od prirodne vjere s kojom su rođeni, ali to ubrzo nestane u bučnom životu punom izazova. Ovo je, bez sumnje, jedna od najštetnijih posljedica ateizma po pojedinca, kao i društvo. Danas je savremeni svijet, svijet kriminala, nesigurnosti i straha. Svakodnevno nas sredstva informisanja obavještavaju o stravičnim zločinima i kriminalu koji se čine širom zemaljske kugle. Nanošenje štete drugima, krađe, ubistva i silovanja postale su svakodnevica i iz godine u godinu sve se više povećavaju. Nije problem ako u određenom društvu postoje lopovi i kriminalci, ali je problem ako su većina ljudi lopovi. Godine 1977. u New York se desio jedan poznati događaj, nestanak električne energije. Ujutro se otkrilo da je na hiljade trgovačkih radnji, magacina i kuća provaljeno i pokradeno. U ovoj masovnoj krađi učestvovala je većina ljudi, raznih dobi i profesija, pa čak i čuvari i stražari koji su čuvali te objekte. Stručnjaci su procijenili da bi grad, da je slučajno ostao bez struje sedam dana, u potpunosti bio poharan i opljačkan.

RUŠENJE PORODIČNE ZAJEDNICE

Ateizam, ne samo da ruši ličnost i duhovni elemenat u čovjeku, nego zajedno s tim ruši i cjelokupno ljudsko društvo. To je iz razloga što jedna društvena zajednica ne može biti zdrava i ispravna, ako jedinke, od kojih se sastoji to društvo, nisu ispravne i zdrave. Poznato je da je porodica osnovna jedinica društva i kvarenje čovječanstva neminovno povlači za sobom i narušavanje porodičnih veza. Raspušten i pokvaren muž, bez sumnje će svoj loš moral prenijeti na ženu i djecu. Zapostavljanjem i rušenjem vjerskog vjenčanja bračne veze su postale samo naslađivanje i koristoljublje, pa se umanjilo obostrano žrtvovanje koje je neophodno u bračnoj zajednici. Nestalo je povjerenja između muža i žene, pa se često pokaže da dijete koje se rodilo nije njegovo. Nepostojanje porodične harmonije i slaganja dovelo je do čestih razvoda brakova, a izdaja i preljuba žene postali su svakodnevnica. U okrilju ovakve rasturene porodice odgajaju se djeca koja se u svemu ogledaju u oca i majku i tako raste još jedna nova neodgojena generacija, koja predstavlja budućnost društva u kojem živi.

POLITIČKI KRIMINAL

Vjerovatno je da se najnegativnije posljedice ateizma odražavaju u svjetskoj politici i među državnim odnosima, a to je zbog toga što ateistički karakter i narav čine ljudsko srce okrutnim i egoističnim, pa se taj egoizam i okrutnost prenosi i u sjenu svjetskih političkih odnosa. Zato ćemo vidjeti da velike kolonijalističke sile posežu za veoma podlim metodama i sredstvima u porobljavanju nejakih naroda i eksploatacije prirodnih bogatstava. Islamske zemlje, općenito, arapski svijet posebno, najbolje su na svojoj koži osjetili podlost i okrutnost takve politike. Te zemlje su stalno pod političkim pritiscima i prijetnjama silom i vojnom intervencijom. Kada god islamske zemlje pokušaju da vrate neka svoja izgubljena prava i uzurpirana bogatstva ili počnu razmišljati o istinskom praktikovanju Islama i sprovođenju njegovog zakona, velike kolonijalističke sile se ujedinjuju da bi se zajednički tome suprotstavile. Nekada Islam optužuju da je nazadan, nekada da je necivilizovan, a nekada pak da ugrožava druge vjere i manjinske narode. Možda je problem nafte i nastojanja islamskih zemalja da ostvare za nju razumnu cijenu i korist od toga, najbolji dokaz terorističke i kolonijalističke politike prema tim zemljama. Kolonijalističke zemlje optužuju muslimanski svijet da želi srušiti svjetsku ekonomiju i civilizaciju i cijelo čovječanstvo učiniti svojim robljem, i to samo zbog toga što potražuju neka svoja prava. Tako danas čovječanstvo trpi svjetski žar egoizma i materijalizma kojeg rasplamsavaju kolonijalizatori s ciljem da porobe druge narode i da među njih ubace razdor, neprijatljstvo i nered da bi što lakše mogli uzurpirati njihova prirodna bogatstva i dobra. Kada bi vjera i strah od Uzvišenog Stvoritelja kontrolisali ponašanje onih u čijim rukama je svjetska politika, među narodima bi vladala samilost i dobročinstvo. Pomaganje slabih i nejakih te uklanjanje nepravde od onih kojima je učinjena, bio bi program i put kojim bi išla svjetska politika. Uistinu postoji velika bojazan da ateizam ne prouzrokuje potpuno uništenje čovječanstva, nakon što je savremena nauka otkrila oružja za masovno uništenje. Ovako je ateizam i udaljenost od duhovnih vrlina i vrijednosti uspio da cjelokupno ljudsko društvo pretvori u društvo mržnje i zavisti koje je utemeljeno na nepravdi i sili i koje je u stalnom strahu od uništenja i propasti. Ovakvo stanje je dovelo do toga da savremeni čovjek pokušava pobjeći iz stvarnosti u kojoj živi. Došlo je do širenja droge, alkohola i prostitucije da bi čovjek što lakše zaboravio svoju crnu stvarnost, gušeći se u moru prohtjeva i strasti.

Svjetska politika nasilja i nepravde postakla je pojedinca na egoizam, pohlepu za imetkom i nastojanje da spasi samog sebe. Tako je danas svijet postao poprište nasilja, nepravde i kriminala. Razlog je odsustvo Islama u praktičnom životu i programa koji će čovječanstvo dovesti do spasa i blagostanja i na ovom i na budućem svijetu.

Preuzeto sa: http://www.studio-din.com/modules.php?name=News&file=article&sid=114

Advertisements

Isus Hrist u islamu

Slava pripada samo Allahu. On je Gospodar svega što postoji. Neka je salavat i selam na posljednjeg Poslanka, vođu pravovjernih i na njegovu porodicu, ashabe i one koji slijede njihov primjer dobročinstva do Dana Okupljanja.

Idemo dalje…

Primjer

Prije nego počnemo, navest ću primjere nekoliko arapskih riječi koje ću upotrebljavati u današnjem predavanju:
Allah-bukvalno znači Bog, Onaj koji je zaslužuje obožavanje;
Kur’an- posljednja objava shodno muslimanskoj tradiciji, posljednja riječ Allahova.
Sala Allahu ‘alejhi we sellem,s.a.w.s.- čut ćete me da izgovaram ovu frazu nakon imena Poslanika, a to znači: neka su Allahov mir i blagoslov na njega.

Predstavljanje

Današnje predavanje će biti obrazovna diskusija. Ali također bit će korisna za nas da naučimo o vjerovanjima jedni drugih, jer su učenjaci, kako bivši tako i sadašnji, rekli- Korijen mržnje je u ignorisanju.
Isus kod muslimana je poznat kao Isa – to ime je Isusu dato u našim rukopisima.
Za muslimane, Isus ili Isa je spasitelj, reformator, Mesija (miropomazani), Riječ Božija, on je podignut na nebo. Mogao je da izliječi bolesne, podigne mrtve, oblikuje nežive stvari i da udahne u njih život Božijom voljom.
Vjerujemo da je onaj ko ne vjeruje u Isusa nije musliman, jer osoba koja ne vjeruje u jednog od poslanika ne vjeruje ni u jednog od njih. Tako da muslimani vjeruju u Isusa i u njegovu objavu. Njegova objava je ista kao i svim ostalim poslanicima. U Kur’anu je rečeno da Bog nikada nije poslao poslanika čovječanstvu sa drugom objavom osim sa upozorenjem – Obožavajte samo Allaha.
Muhammed,s.a.w.s., je rekao: “Više vrijedim od Isaa, sina Merjeminog u ovom životu i kasnije”. Ashabi su ga upitali: “Zašto je to tako, Allahov Poslaniče, s.a.w.s.?” On, s.a.w.s., im odgovori: ”Poslanici su braća, majke su im različite, ali im je vjera ista.” (prenosi Buhari)
Stoga, ovo povlači da onaj koji negira punovažnost jednog od istinitih Poslanika i Vjerovjesnika da on zapravo osporava sve njih. Pojedinac ne može vjerovati u Muhammeda, s.a.w.s, a ne vjerovati u Isa, a.s. Jednako, pojedinac ne može potpuno vjerovati u Isaa, a.s, i ne vjerovati u Muhameda, s.a.w.s. Istinsko prihvatanje jednog poslanika ili vjerovjesnika povlači prihvatanje svih onih koji su došli prije njega i one koje dolaze nakon njega, završavajući sa Muhamedom, s.a.w.s.

Moje današnje predavanje pokrit će 4 glavne tačke:
1.Ko je Marija? – prije sagledavanja Isusa u Islamu, moramo prvo spoznati status Marije u Islamu
2.Bezgriješno začeće
3.Posebne osobine koje su podarene Isusu od Allaha kao dokaz čovječanstvu osnovne božanske objave
4.Muslimanski pogled na “raspeće”, i o onome šta nakon toga dolazi.

1.Merjem (Marija) kćerka Imranova

Jedna od najdirljivijih i naupečatljivijih odnosa majka-sin u Kur’anu jeste o Isau, sinu Merjeminom, a.s. Po prvi i posljednji put u historiji, poslanik nije oslovljen po imenu oca. Štaviše, označen je kao Isus – sin Marijin.
Da bi procijenilii i razumjeli istinsku vrlinu Isaa, a.s, neophodno je da naučimo o njegovoj majci Merjem, kćerci Imranovoj, a.s.
Marijina majka je bila u poodmakloj starosti kada je zatrudnjela. Molila se Bogu da joj podari posljednje dijete koje može posvetiti Božijoj službi. Kada je začela u poodmaklom dobu, rekla je, kao što se bilježi u Kur’anu:
Allah je odabrao Adema, i Nuha, i Ibrahimovu porodicu, i Imranovu porodicu nad ostalim svijetom –

sve porod jedan od drugog – a Allah sve čuje i sve zna.

Kada Imranova žena reče: “Gospodaru moj, ovo što je u trbuhu mome je zavjetujem samo na službu Tebi, pa primi od mene, jer Ti, zaista, sve čuješ i znaš!”

Poslije ona, kada je rodi, reče: “Gospodaru moj, rodila sam žensko”- a Allah dobro zna šta je rodila – “a žensko nije kao muško; nadjela sam joj ime Merjema, i ja nju i porod njezin stavljam pod Tvoje okrilje od prokletog šejtana.”

I Gospodar njezin primi je lijepo i učini da uzraste lijepo, i da se o njoj brine Zekerijja.* Kad god bi joj Zekerijja u hram ušao, kod nje bi hrane našao. “Odakle ti ovo, o Merjema?” – on bi upitao, a ona bi odgovorila: “Od Allaha, Allah onoga koga hoće opskrbljuje bez muke.” Ali ‘Imran, 33-37

Kada se Marijina majka porodila bila je tužna što je rodila žensko dijete. Iz razloga što prema jevrejskoj tradiciji, postoje samo nekoliko vjerskih obreda predanosti Bogu koje mogu obavljati žene. Od 514 djela predanosti, samo 4 može obavljati žena Jevrejka.
Nazvala je dijete Merjem, a što znači “čista”, ili “ona koja je pročišćena”. Allah je prihvatio mladu djevojčicu u Svoju službu, a i izabrao je Zekerijju, ili Zaharija, da bude onaj koji će o njoj brinuti. Zekerijja je jedan od poslanika u Islamu. Izabran je od svih pisara tog vremena, koji su bili sakupljeni i podučeni kako da bace svoja pera u rijeku. Rečeno im je da čije pero bude plovilo nasuprot riječnoj struji taj će biti njen zaštitnik. Zekerijjino pero je plovilo nasuprot rječnoj struji.
O Merjemi, Poslanik, s.a.w.s, je rekao: “Četiri najbolje žene na dunjaluku su: Merjem, kćerka ‘Imranova; Asija, žena Faraonova; Hatidža, kćerka Huvejlidova i Fatima, kćerka Muhammedova.
Poslanik, s.a.w.s, također je rekao o Merjem: „Pri rođenju svakog djeteta šejtan ga dodirne, i tada dijete zaplače, osim Merjem i njenog sina.“ (prenose Ahmed, Muslim)

Allah je rekao u Kur’anu:
“I kada meleki rekoše: “O Merjem, tebe je Allah odabrao i čistom stvorio, i boljom od svih žena na svijetu učinio.” Ali ‘Imran,42
Stoga, Merjem je izabrana od cijelog čovječanstva da rodi Isa, a.s.
Devetnaesta sura Kur’ana se zove Merjem, i posvećena je njenoj priči i bezgriješnom začeću.

2.Bezgriješno začeće

U Kur’anu, Muhamedu,s.a.w.s, je rečeno da uči priču Merjeminu:

“I spomeni u Knjizi Merjemu: kada se od ukućana svojih na istočnu stranu povukla

i jedan zastor da se od njih zakloni uzela, Mi smo k njoj meleka Džibrila poslali i on joj se prikazao u liku savršeno stvorena muškarca.

“Utječem se Milostivom od tebe, ako se Njega bojiš!” – uzviknu ona.

“A ja sam upravo izaslanik Gospodara tvoga” – rece on – “da ti poklonim dječaka čista!”

“Kako ću imati dječaka” – reče ona – “kad me nijedan muškarac dodirnuo nije, a ja nisam nevaljalica!”

“To je tako!” – reče on. “Gospodar tvoj je rekao: ’To je Meni lahko’, i zato da ga učinimo znamenjem ljudima i znakom milosti Naše. Tako je unaprijed određeno!“ Merjem, 16-21.

Isus je nazvan “riječju Božjom” zbog toga što Allah kaže “Mi” i on jeste. Allah dalje postavlja parabolu između Isusa i Adema – Adem je napravljen od zemlje, nije rođen iz materice žene. Allah kaže:
“Isaov slučaj je u Allaha isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: “Budi!” – i on bi”. Ali ‘Imran,59.

Isus nije imao oca. Ali to ne znači da je Isus božanstvo i da je vrijedan obožavanja, zbog toga što je Adamovo postojanje veće čudo od Isusovog.
Allah također kaže u Kur’anu da su Isus i njegova majka postali umorni, i da su im potrebna sredstva za život. Stoga, oni ne mogu biti božanstva.

Priča o bezgriješnom začeću se nastavlja u Kur’anu:

“I ona zanese i bremenita se skloni daleko negdje.I porođajni bolovi prisiliše je da dode da stabla jedne palme. “Kamo sreće da sam ranije umrla i da sam potpuno u zaborav pala!” – uzviknu ona.I melek je, koji je bio niže nje, zovnu: “Ne žalosti se, Gospodar tvoj je dao da niže tebe potok poteče.“ Merjem, 22-24.

Isus je govorio Mariji kao čudo od Boga kako bi joj rekao da se ne treba bojati i da ne treba biti tužna. Marija je podučena da kad se vrati porodici ne odgovara ni na jedno njihovo pitanje. Tako kada su se suočili sa njom, ona je pokazala na dijete. Oni su je upitali: ”Kako može govoriti dijete u kolijevci?” Onda je beba Isus progovorio i rekao:

“Ja sam Allahov rob” – ono reče – “meni ce On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti i učiniće me, gdje god budem, blagoslovljenim, i narediće mi da dok sam živ molitvu obavljam i milostinju udjeljujem, i da majci svojoj budem dobar, a neće mi dopustiti da budem drzak i nepristojan.I neka je mir nada mnom na dan kada sam se rodio i na dan kada budem umro i na dan kada budem iz mrtvih ustajao!”

To je Isa, sin Merjemin – to je prava istina o njemu – onaj u koga oni sumnjaju.“
To je priča o bezgriješnom začeću prema onome što nam je rečeno u Kur’anu.

3. Posebne osobine Isusa

Bezgriješno začeće je samo jedno od mnogih čuda koje je Allah podario Isusu.
Prema islamskim izvorima, Isus je počeo kao pastir, kao što su i svi poslanici bili prije nego što su primili objavu. Isus je poznavao Toru, i mogao je pisati i čitati još kao malo dijete. Isus je odrastao znajući za svog rođaka Jahju/Jovana Krstitelja. Obojica će zajedno pozivati na obožavanje Boga.
Isus nikad nije rekao – “Obožavajte me”- to nije prikladno nijednom božijem posalniku.
Isus je živio potpuni život, protiv njega su se borili i mrzili ga i grdili različiti neprijatelji, uključujući sve loše navike toga vremena, svi oni koji su željeli moć i status.
Učenjaci tvrde da je svaki Poslanik i Vjerovjesnik poslat sa nekom vrstom dokaza, znaka na osnovu kojih bi njihov narod se odazvao. Tokom vremena Musaa, a.s, magija i iluzija su bile jako raširene i lažno pripisane lažnim božanstvima. Tako da je Allah poslao Musaa sa onim što bi moglo baciti u sjenu faraonove mađioničare. Tokom vremena Isaova, a.s, liječenje bolesnih smatralo se božanskom moći. Allah je stoga poslao Isaa, a.s, i darovao mu jedistvene sposobnosti.
Allah će podsjetiti Isaa na ove sposobnosti na Dan suda, kao što to Allah opisuje u suri Ma’ida, 110-115:

“Kad Allah rekne: “O Isa, sine Merjemin, sjeti se blagodati Moje prema tebi i majci tvojoj: kada sam te Džibrilom pomogao pa si s ljudima, u bešici i kao zreo muž, razgovarao; i kada sam te pismenosti i mudrosti, i Tevratu i Indžilu naučio; i kada si, voljom Mojom, od blata nešto poput ptice napravio i u nju udahnuo, i kada je ona, voljom Mojom, postala ptica; i kada si, voljom Mojom, od rođenja slijepa i gubavca iscijelio; i kada si, voljom Mojom, mrtve dizao; i kada sam od tebe sinove Israilove odbio, kad si im ti jasne dokaze donio, pa su oni među njima koji nisu vjerovali – povikali: ’Ovo nije ništa drugo do prava vradžbina!’

I kada sam učenicima naredio: ’Vjerujte u Mene i Poslanika Moga!’ – oni su odgovorili: ’Vjerujemo, a Ti budi svjedok da smo mi muslimani’.”

A kada učenici rekoše: “O Isa, sine Merjemin, može li nam Gospodar tvoj trpezu s neba spustiti?” – on reče: “Bojte se Allaha ako ste vjernici.” “Mi želimo” – rekoše oni – “da s nje jedemo i da naša srca budu smirena i da se uvjerimo da si nam istinu govorio, i da o njoj budemo svjedoci.”

Isa, sin Merjemin, reče: “O Allahu, Gospodaru naš, spusti nam s neba trpezu da nam bude blagdan, i prvima od nas i onima kasnijim, i čudo Tvoje, i nahrani nas, a Ti si hranitelj najbolji!”

“Ja ću vam je spustiti” – reče Allah -“ali ću one među vama koji i poslije ne budu vjerovali kazniti kaznom kakvom nikoga na svijetu neću kazniti.”

Ovo je najveće čudo koje je Allah podario Isusu. Nakratko ćemo početi da diskutujemo o komplikacijama kako je Isa sačuvan od Jevreja i Rimljana. Ajet, također, pokazuje kako su Jevreji oni koji su tražili Isusovu smrt, a ne Rimljani, takoreći. Ajet, također, pokazuje da su Jevreji oni koji su vjerovali (havarijuni ili učenici) i oni koji nisu vjerovali.

“I kada sam učenicima naredio: ’Vjerujte u Mene i Poslanika Moga!’ – oni su odgovorili: ’Vjerujemo, a Ti budi svjedok da smo mi muslimani’.”

Ovaj ajet jasno pokazuje da Allah upravlja i usađuje uputu u srca pojedinaca. Mnogo je onih koji su odbili istinu nakon što su bili svjedoci već navedenih čudesnih događaja. Uputa je čisto od Allaha, kao što je i dovođenje u zabludu od onih kojima je suđeno da odbace istinu i svijetlo tevhida.

A kada učenici rekoše: “O Isa, sine Merjemin, može li nam Gospodar tvoj trpezu s neba spustiti?” – on reče: “Bojte se Allaha ako ste vjernici.”

Iako su vidjeli da ptica od gline biva oživljena, da su slijepi i gubavci izliječeni od svojih boljki, ustajanje mrtvih i mnoga druga čuda, oni su ipak govorili: “Da li tvoj Gospodar može”. Sama sintaksa njihovih riječi implicira da ako tvoj Gospodar ne može da nam spusti trpezu, onda On ne može, a ne da ne želi!

“Mi želimo” – rekoše oni – “da s nje jedemo i da naša srca budu smirena i da se uvjerimo da si nam istinu govorio, i da o njoj budemo svjedoci.”

Ponovo slabost njihove vjere je očigledna. Sintaksa njihove izjave implicira da ako si nam rekao istinu i ako si ti zaista poslanik i vjerovjesnik onda tvoj Gospodar će nam spustiti trpezu kao što smo tražili. Inače nisi govorio istinu. Oni priznaju da je njihova vjera slaba. Isa, a.s, stoga priziva Allaha da spusti trpezu:

Isa, sin Merjemin, reče: “O Allahu, Gospodaru naš, spusti nam s neba trpezu da nam bude blagdan, i prvima od nas i onima kasnijim, i čudo Tvoje, i nahrani nas, a Ti si hranitelj najbolji!”

Ovaj zahtjev, ma koliko se činio jednostavnim u poređenju sa drugim čudima koje je radio Isa, a.s, je sasvim druge prirode. Zahtjev učenika je „izazov“ Allahu. Sufijan et Tevri, r.a., tvrdi – “Blagdan znači dan koji moramo označiti danom Tvog obožavanja.”
Selman el Farisi, r.a., je rekao: “Dan koji ćemo obilježavati sjećajući se Tebe.”

Allah je rekao:

“Ja ću vam je spustiti” – reče Allah -“ali ću one među vama koji i poslije ne budu vjerovali kazniti kaznom kakvom nikoga na svijetu neću kazniti.”

Abdullah bin ‘Amr bin al ‘Aws, r.a., tvrdi: “Tri naroda koja će najviše biti kažnjena na Dan okupljanja bit će: licjemjeri (u doba Poslanika), oni koji su nakon što im je trpeza spuštena uznevjerovali, i faraon i njegove legije.”

4. Muslimanski pogled na raspeće

Isusa je Bog sačuvao za kraj vremena. Allah kaže u Kur’anu:

„i zbog riječi njihovih: “Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahova poslanika!” A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili,već ga je Allah uzdigao Sebi. – A Allah je silan i mudar.” An-Nisa, 157-158.

Jevreji i Rimljani su radosno objavili: ”Ubili smo Mesiju!” Ali, nisu ga oni ubili niti raspeli, spašen je od Boga i uzdignut na nebo.
Allah kaže u suri Ali-‘Imran, 54-58,:

„I nevjernici počeše smišljati spletke, ali ih je Allah otklonio, jer On to umije najbolje.I kada Allah reče: “O Isa, dušu će ti uzeti i k Sebi te uzdignuti i spasiću te od nevjernika i učiniću da tvoji sljedbenici budu iznad nevjernika sve do Smaka svijeta. Meni ćete se, poslije, svi povratiti i Ja ću vam o onome u čemu se niste slagali presuditi: one koji ne budu vjerovali na strašne muke ću staviti i na ovome i na onome svijetu i niko im neće moći pomoći.”…A onima koji budu vjerovali i dobra djela činili, On će njima punu nagradu dati. – Allah ne voli nasilnike.Ovo što ti kazujemo jesu ajeti i Qur’an mudri.

Mi, muslimani, vjerujemo da će jednog dana Antihrist doći i da će onda Isus biti spušten s neba i da će ubiti Antihrista, da će živjeti među muslimanima i da će vladati njima. Tokom tog vremenskog perioda zemlja će biti ispunjena pravdom i blagostanjem.

Muhamed,s.a.w.s, je rekao :
„A zatim će se reći zemlji: ‘Pronikni plodovima i okiti se bereketom. Tada će se čitava skupina najesti od jednog šipka i moći će stati u hladovinu njegove kore. U mlijeku će biti bereket. Jedna muža deva zadovoljit će sakupljene ljude, a jedna krava muzara – čitavo pleme; a jedna ovca muzara zadovoljit će mlijekom jedan ogranak plemena. Dok oni budu tako živjeli, Allah će im poslati mirisni vjetar, pa će ih dodirnuti ispod njihovih pazuha i dušu svakog mumina i svakog muslimana uzeti. Samo će ostati najgori ljudi, koji će otvoreno zinaluk činiti, kako to čine magarci, i na njih će se izliti strahote Posljednjeg dana.” (prenosi Muslim)

Muhamed, s.a.w.s, je rekao:
„Kako će slavno biti vrijeme kada Isa bude živio među vama, zasadit ćete sjeme na jalovoj stijeni i ono će ponići; neće biti suše; bilje će prekriti zemlju, čovjek će moći da sjedi pored lava i neće mu naštetiti.“ (prenosi Ad-Dejlemi)

Isus će ponovo doći, oženit će se, imaće djecu, živjet će 40 godina među nama. I nakon što on umre Sudnji dan će doći.

Zaključak

Allah, s.w.t., kaže:

“Oni govore: “Milostivi je uzeo dijete!” –
Vi, doista, nešto odvratno govorite!
Gotovo da se nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe
što Milostivom pripisuju dijete.
Nezamislivo je da Milostivi ima dijete –
ta svi će oni, i oni na nebesima i oni na Zemlji, kao robovi u Milostivog tražiti utočište!” Merjem, 88-93.

Allah, s.w.t., kaže:

„Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njim nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio – radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao. – Hvaljen neka je Allah koji je daleko od onoga što oni iznose!”Al-Mu’minun, 91.

Postoji više sličnosti nego razlika između muslimana i kršćana. Shodno islamskim zakonima, imamo posebna pravila za „sljedbenike Knjige“, koji su slični nama izuzev nekoliko manjih razlika u glavnim područjima dogme. Zaključit ćemo sa sljedećim rječima:

„Reci: “O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!” Pa ako oni ne pristanu, vi recite: “Budite svjedoci da smo mi muslimani!”, Ali ‘Imran,64

Izvor: Islaam.net
Za Islambosna.ba prevela: sestra Zinaida

Preuzeto sa IslamBosna.ba

Ko to tamo kuca?

Zamislite da sjedite u jednoj sobi. Soba je zatvorena. Zatim čujete da neko kuca na vrata od te sobe. Vi ne znate ko je, osoba je vama nepoznata, ali znate da je neko tu, znate da postoji. Kakva je ta osoba: visoka, niska? Debela, mršava? Bogata, siromašna? Samo možete nagađati. Možete otvoriti vrata, pa da pitate ko je to kucao. Ili, možete pitati nekog drugog, ko poznaje tu osobu, pa da vam je opiše, i da vas na taj način upozna s njom.

Slično je i sa pitanjem postojanja Allaha*. Znamo da je On Uzvišeni stvorio ovaj svijet, a spoznajemo ga preko Njegovih stvorenja, jer savršenstvo stvaranja ukazuje na snagu i mudrost Stvoritelja. (Sjetite se sobe: ako je osoba udarala, a ne kucala u vrata, znali biste da je neko jak.) Poslao je Svoje poslanike, alejhimus-selam**, kako bi nam pomogli u spoznaji Allaha, i kako bi nam prenijeli šta naš gospodar zahtjeva od nas, da bismo na taj način zaradili Njegovo zadovoljstvo.

*Allah – vlastito ime koje je Bog za sebe odabrao u Njegovoj zadnjoj objavi – Kur’anu. Riječ “Allah” koriste ne samo svi muslimani svijeta, već i hrišćani koji govore arapskim jezikom, pa se u prevodu Biblije na arapski pojavljuje riječ “Allah”

** Neka je na njih mir. Fraza koju muslimani koriste kada spomenu nekog od poslanika.

Postoji li okrugla kocka? Ateizam ili jadizam?

Ko se oprobao kao prosvjetni radnik predajući predmet islamska vjeronauka u srednjim ili osnovnim školama, naslušao se svakakvih pitanja koja su postavljali  učenici. Iako ona najviše zavise od uzrasta same djece, većina tih pitanja su bezazlena i naivna, najčešće postavljena iz radoznalosti i istinske želje da se sazna nešto novo, i da se otkloni trenutna nejasnoća ili sumnja.

Ponekad se predavač istinski začudi zrelosti i ozbiljnosti pitanja, kao da ga postavlja akademski obrazovana osoba, a ne dijete koje je tek u osnovnoj školi. Ipak, možda to i nije tako čudno, jer pred svim nastavnicima i profesorima, a samim tim i vjeroučiteljima, sjede generacije budućih doktora, političara, računarskih stručnjaka, a možda i svjetski poznatih naučnika. Kako se kaže: Ko zna šta se u dječijoj glavici krije…

Nažalost, ponekad će predavaču islamske vjeronauke, ili bilo kojem drugom muslimanu koji ima čest kontakt s raznim kategorijama ljudi, biti upućeno pitanje koje je u svojoj osnovi provokatorsko, i kojem je prvenstveni cilj zbuniti i u nedoumici ostaviti vjernika, te pokazati kako ”napredni ateizam” ima uvijek čime da se nosi s ”nazadnom religijom”. Ako ga postavlja dijete, onda je to pitanje najčešće vješto ‘instalirano’ od strane neke odrasle osobe bliske djetetu, koja preko njega želi zaliječiti ili barem ublažiti svoju opterećenost vjerom koja bi ”trebala biti dalje od škole i državnih ustanova” i koja je ”opterećenje za djecu” i bla, bla…, a ako ga postavlja odrasla osoba, onda je stvar puno jasnija.

Prilikom odgovora na sve vrste pitanja, bila ona provokatorska ili ne, musliman treba uzeti u obzir cjelokupnu situaciju u kojoj se nalazi, te odvagati na koji način i kako da odgovori, jer će možda od njegovog trenutačnog odgovora zavisiti budući odnos pojedinca prema islamu u cijelosti. Nekad je odgovor dobro i izbjeći, ne zbog toga što on u islamu ne postoji, već više iz razloga što zbog svog uzrasta ili intelektualnog nivoa, ”vrli pitac” nije u mogućnosti razumjeti ono što mu se govori. U protivnom, izrečena islamska dogma, vjerski propis ili nešto što je u islamu općepoznato i priznato, pojedincima u tom trenutku može biti neshvatljivo, te će isto odbiti, ili čak, ako se radi o vjerniku, zanijekati Allaha i Poslanika, s.a.v.s.

Zbog toga je Alija, r.a., govorio: ”Ljudima govorite ono što će shvatiti! Zar želite da zaniječu Allaha i Njegovog Poslanika?” (Buharija, br. 127)  

PARADOKSALNA PITANJA

Malo koji religiozni čovjek makar jednom u životu nije bio upitan poznato ateističko paradoksalno pitanje, kojem je za cilj zanijekati Božiju svemoć, a koje se najčešće postavlja nakon što oponentu nestanu svi mogući argumenti, te hvatajući za slamku, nastoji da se iščupa iz beskrajnih hodnika ateističkih puteva beznađa i zablude, i samoga sebe, po ko zna koji put nasilu uvjeri da je sve ipak nastalo iz ničega. To se pitanje uglavnom formulira na takav način da će potvrdni ili negativni odgovor obavezno značiti da Bog nešto ne može. Primjer koji se najčešće navodi jeste: ”Ako je Bog svemoguć, može li onda stvoriti kamen koji ne može podići?”, ili tome slično. 

Na ovo pitanje najbolje je ”odgovoriti” drugim pitanjem, vrlo sličnim onome koje je ateist postavio. Pitanje će biti postavljeno na istom principu na kojem je postavljeno i njegovo pitanje, odnosno na principu paradoksa.

Ovdje se svakako podrazumijeva da onaj kome se pitanje uzvraća nije svemoguć, ali je isti (uvjetno rečeno), u stanju da uradi ”sve” što se od njega traži u jednom vrlo uskom i ograničenom području iz djelića jedne oblasti. Uzmimo naprimjer jednog matematičkog genijalca, koji je po svim pravilima i zakonima u stanju da sabere ili oduzme dva prosta broja, ali ako mu se pitanje postavi na sljedeći način, bit će doveden u situaciju da bilo kakvim odgovorom zaniječe svoje i osnovno znanje o matematici. Naprimjer: ”Može li najveći matematički genije na svijetu sabrati dva prosta broja, recimo 1+1, a da mu rezultat ostane nepoznat?”

Ako odgovori da ne može, onda to znači da takav genijalac ne zna sabrati dva obična broja, a ako odgovori da može, to implicira da genijalac ne zna da je zbir tih brojeva dva. Iako nisu identična, ovom pitanju nalikuju bliska paradoksalna pitanja poput: Može li vrhunski arhitekta nacrtati okruglu kocku ili trokut s četiri ugla, može li plavooki Nijemac imati crne oči itd.

Primjera za ovo ima dosta, a svaka prosječno inteligentna osoba može ih smisliti bezbroj.

Ono što je zanimljivo i vrlo interesantno jeste činjenica da ateisti ili ljudi koji u svojim prsima nose ogromnu sumnju u postojanje Kreatora i Stvoritelja kosmosa, stalno iznalaze nove metode i načine da vjernike pokušaju uvjeriti da Bog ne postoji, pa makar i na način da izmišljaju ovako besmislena pitanja, koja i samima njima nisu nikakav dokaz da Bog ne postoji. Logično pitanje koje se samo nameće glasi: Zbog čega neko troši ogroman trud, napor i energiju da opovrgne postojanje nečega što po njegovom vjerovanju uopće ni ne postoji?  Na ovo pitanje će nam najbolje odgovoriti jedna bivša ateistkinja koja kaže:

Dok sam izazivala one koji su vjerovali u Boga, duboko u sebi sam se bojala kako bi me oni mogli uvjeriti u suprotno. Jedan dio mojih nastojanja išao je u smjeru da se oslobodim pitanja o Bogu. Ako mogu uvjerljivo dokazati vjernicima da su u krivu, problem je riješen i mogu slobodno nastaviti sa svojim životom.”

Iako je ova bivša ateistkinja nažalost za sada svoga Boga pronašla u Isusu, koga će Allah na Sudnjem danu upitati:

"O Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: ’Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha!’ – on će reći: ‘Hvaljen neka si Ti! Meni nije priličilo da govorim ono što nemam pravo. Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš; Ti znaš šta ja znam, a ja ne znam šta Ti znaš; Samo Ti jedini sve što je skriveno znaš.”’

Pa će Isa, a.s., Allahu odgovoriti:

”Ja sam im samo ono govorio što si im Ti naredio: ’Klanjajte se Allahu, i mome i svome Gospodaru!’ I ja sam nad njima bdio dok sam među njima bio, a kad si mi Ti dušu uzeo, Ti si ih jedini nadzirao; Ti nad svim bdiš.” (El-Maide, 116-117) –

ipak je, na osnovu svog velikog iskustva, rekla jednu veliku istinu. Strah da tamo poslije smrti ”ipak ima nešto”, najlakše se liječi pokušajem da se svi drugi uvjere da od toga nema ništa.

Mi muslimani svjesni smo još jedne činjenice vezane za ovakvo ponašanje ateista. Rekao je Poslanik, s.a.v.s.:

”Svaki sin Ademov rađa se u fitri (prirodnoj urođenoj vjeri islamu) pa ga njegovi roditelji (svojim odgojem) učine židovom, kršćaninom ili vatropoklonikom…”

(Buharija, br. 1358, i Muslim, br. 2658, od Ebu Hurejre, r.a.)

Riječ ”fitra” (urođena vjera) koja se spominje u hadisu, odnosi se na činjenicu da su sve duše priznale Allaha kao svoga Gospodara, o čemu nas Allah obavještava u Kur’anu, pa kaže u prijevodu značenja:

”I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: ‘Zar Ja nisam Gospodar vaš?’ – oni su odgovarali: ‘Jesi, mi svjedočimo’ – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: ‘Mi o ovome ništa nismo znali.”’ (Al-A’raf,  172)

Međutim, sredina u kojoj živi to dijete najčešće je presudna u njegovom odgoju, pa će dijete, iako rođeno u islamu (čistom monoteizmu), pod utjecajem okoline prihvatiti vjeru, odnosno ideologiju koja je zastupljena u dotičnoj sredini.

Zbog toga se za nevjernika u arapskom jeziku koristi riječ ”kafir”, koja vodi porijeklo od korijena ”kefere” što znači – potrpati, zatrpati, pokriti. Odnosno, čovjek postaje kafir – nevjernik nakon što u sebi pokrije i zatrpa prirodnu i urođenu vjeru sa kojom je rođen.

ATEIZAM – JADIZAM

Tako su dakle i ateisti, ”naučnim otkrićima” (mislimo na navodne dokaze o istinitosti teorije evolucije) kao i mnogim drugim, nikad dokazanim, nebuloznim teorijama o postanku života, svemira itd., dobro prekrili urođenu vjeru s kojom su došli na ovaj svijet, i sada žele sve oko sebe uvjeriti u isto. Na tom putu su ustrajni onoliko koliko samo može biti ustrajna osoba koja je u očitoj zabludi, poput recimo alkoholičara ili narkomana koji je u dubini duše svjestan pogubnosti (ne)djela koja čini, ali i dalje se trudi da ostane dosljedan svojim principima, i da još koga zajedno sa sobom povuče u svoju zabludu. Umjesto da se potrude da sa svojih duša otklone svu prašinu i plijesan ateizma, kako bi nakon toga svakim naučnim otkrićem samo povećavali svoje ubjeđenje o savršenosti Stvoritelja, oni se i dalje trude da sve protumače naučnim teorijama ”jer za sve postoji logično objašnjenje”. Dok traže ”kariku koja nedostaje” (ili čitav lanac karika?) ateisti će se usput, u upornom uvjeravanju vjernika da Bog ne postoji, pripomoći i spomenutim paradoksalnim pitanjima, ili bilo čim drugim što im padne na pamet.

Jadna je bijedna ideologija koja je nakon kraha darvinizma i propasti teorije o slučajnom nastanku života iz nežive materije, prisiljena da se od strane svojih štovatelja brani i održava, između ostalog, i ovakvim i sličnim paradoksalnim pitanjima, koja ne samo da ništa ne dokazuju, već više nemaju snage da zbune ni prosječnog osnovca. 

Ateizam (dio 1/2)

    Najveća životna tragedija jeste da izgubiš Boga i da ti On ne nedostalje.”

    F. W. Norwood

Ateisti će možda tvrditi da ne priznaju postojanje Boga, ali je stav nekih hrišćana i svih muslimana da čak i “nepopravljivi” ateista priznaje prisustvo Boga. Urođena, ali zanemarena, svijest o Bogu se kod ateiste obično pojavljuje u vremenima velikih nevolja, kao što se kaže u jednoj izreci, koja potiče iz Drugog Svjetskog rata: “There are no Atheists in a fox-hole. – Nema ateiste u lisičjoj jazbini.”[1] (N.Y. Times.  13 Apr 1944.  Cummings: Sermon on Bataan, The Philippines.)

Bez sumnje postoje vremena – bez obzira radilo se o agoniji teške bolesti, naizgled vječnim trenucima nasilne i ponižavajuće pljačke, ili pak djeliću sekunde pred sudar kola [u saobraćajnoj nesreći] – kada svaki čovjek priznaje krtost ljudske prirode i nepostojanje čovječje kontrole nad sudbinom. Koga tada pojedinac moli za pomoć ako ne Tvorca? Takvi trenuci očaja treba da svaku osobu, od teologa pa do otvorenog ateiste podsjeti na zavisnost čovjeka o jednoj stvarnosti koja je daleko veća od nas samih. Stvarnost koja je daleko veća u znanju, moći, volji I veličanstvenosti.

U takvim trenucima teških nevolja, kada su svi ljudski trudovi uzaludni, kada ni od jednog materijalnog elementa ne možemo očekivati spas, koga drugog će osoba instinktivno da doziva? U tim trenucima iskušenja, koliko samo molbi pod uticajem te nevolje je samo upućeno Bogu, molbi sa obećanjima na doživotnju vjernost? Međutim, koliko obećanja se stvarno održi?

Bez sumnje, dan najvećeg žala će biti Sudnji Dan, i osoba će, uistinu, biti nesrećna, ako po prvi put u svom životu baš tog dana prizna postojanje Boga. Engleska pjesnikinja Elizabeth Barrett Browning govori o ironiji molbe ćovjeka za vrijeme nevolje u “The Cry of the Human”:

And lips say “God be pitiful,”

Who ne’er said, “God be praised.”

I usne kažu: “Bože, budi milostiv,”

Onaj ko nije nikad rekao [sada kaže]: “Neka je slavljen Bog.”

Obazrivi ateista, pun skepticizma, u strahu da Bog stvarno postoji i da postoji Sudnji Dan, možda uzme u obzir “molitvu skeptika” koja slijedi:

“O Lord–if there is a Lord,

Save my soul–if I have a soul.”

“O Gospodaru – ako gospodar postoji,

spasi moju dušu – ako imam dušu.” (Renan, Joseph E.  Prayer of a Skeptic.)

Kada skepticizam blokira vjerovanje, kako jedna osoba može da pogriješi sa gore navedeno molitvom? Ako ateista ustraje na nevjerovanju, neće mu stanje biti ništa lošije; ukoliko vjerovanje uslijedi za iskrenom molbom, Thomas Jefferson je imao običaj sljedeće da kaže:

“Ako nađeš razloga da vjeruješ u Boga, svijest da te On stalno posmatra, i da je On zadovoljan tobom, onda bi to bio ogroman dodatan motiv; ukoliko bi se stvarno našao u takvom stanju, nada za srećnim postojanjem u takvom uvećava želju da se zaradi…” (Parke, David B.  p. 67. )

Možemo pojedincu, koji ne uočava postojanje Boga u veličanstvenosti Njegovih stvorenja, predložiti da baci još jedan pogled. Kao što Francis Bacon komentariše: “Prije bih povjerovao u sve mitove u legendama, u Talmudu, u al Koranu (tj. Kur’anu), nego da povjerujem da je ovaj svemir bez jednog razuma.” (Bacon, Francis.  Atheism.  p. 16. ) Nastavio je sa riječima: “Bog nikad nije poslao čudo da ubjedi ateiste, jer i njegova obična djela [su dovoljna da] ubjede.” [Bacon, Francis.  Atheism.  p. 16. ] Zaista je vrijedno razmišljanja da su čak i najniži elementi Božjeg stvaranja čuda za nas, iako možda obični što se Njega tiče. Pogledajte neki mali pirmjer poput jednog pauka. Da li iko stvarno vjeruje da je jedno takvo izuzetno komplikovano stvorenje moglo nastati iz prvobitnog haosa. Samo jedno od ovih malih čuda može da proizvede do sedam različith vrsta niti, neke od njih su debljine koliko je talasna dužina svjetlosti, ali su jače od čelika. Niti ima od onih elastičnih, ljepljivih koje služe za hvatanje preko neljepljivih koje služe za vuču i niti od kojih se prave mreže [paučine], do niti koje služe za umotavanje žrtve, pravljenje vrećica za jaja i sl. Pauk ne samo da može da proizvodi bilo koju vrstu od ovih sedam vrsta niti, već može i da reapsorbuje, prekine i ponovo počne proizvodnju – samoreciklaža komponenata. A ovo je samo jedno od čuda pauka.

Ipak, čovječanstvo sebe izdiže svojom ohološću. Trenutak razmišljanja bi trebao da ljudska srca okrene ka poniznosti. Pogledate na zgradu, i odmah pomislite na arhitektu, pogledate na skulpturu i odmah pomislite na vajara. Ali pogledate na složenu građa stvorenja punu elegancije, na kompleksnost i uravnoteženost čestica [atoma, molekula, op.prev.] pa sve do neistraženih dubina svemira i pomislite na… ništa? Okruženi svijetom usklađene kompleksnosti, mi, kao čovječanstvo, ne možemo stvoriti nešto ni poput krila komarca. I ipak neki kažu da ovaj svijet i čitav svemir postoji i funkcioniše u stanju savršene harmonije kao rezultat slučajnih događaja koji su kosmički haos pretopili u uravnoteženu savršenost? Neki će glasati za slučajnost, neki, pak, za stvaranje.

[1] Hoće se reći: Kada neko dospije u lisičju jazbinu, tj. upadne u probleme, tada počinje vjerovati, tada prestaje biti ateista. (Op. prev.)

Prevedeno sa www.islamreligion.com/