Značaj žene i njena uloga u formiranju društva

U ovom tekstu govorit ćemo o osnovnim čovjekovim obavezama, a nećemo govoriti o njegovim pravima. Većina zemalja u svojim zakonima tretiraju samo ljudska prava na koja on kao ljudsko biće prirodno ima pravo, a u potpunosti zapostavljaju govor o čovjekovim obavezama kada je u pitanju izvršavanje zakonskih normi.

Ponašaju se kao da su samo ljudska prava prirodna pojava, a da su čovjekove obaveze nešto što je nametnuto, da li tako što se čovjek svojom voljom na to obavezao ili ga na to, putem zakonskih odredbi, prisiljava društvena zajednica u kojoj živi.

Kakav je stav islama po ovom pitanju?

Želimo odmah na početku reći da islam u potpunosti odbija ovakav pristup ovom problemu. Prema islamskom učenju, ne postoji pravo a da nasuprot njemu ne postoji i obaveza, i jedno i drugo, i pravo i dužnost jednako su prirodni i fundamentalni.

Pored toga što je islam izjednačio muškarca i ženu u njihovim pravima i dao im da podjednako uživaju u časti i odlikovanosti, tu jednakost prenio je i kada su u pitanju obaveze koje čovjek preuzeo od Allaha, dž.š.: namjesništvo na Zemlji, savjesno upravljanje zemaljskim dobrima, robovanje samo Allahu, dž.š. I muškarac i žena imaju obavezu da zauzmu aktivno učešće u kreiranju zdravog ljudskog društva. Oni jedno drugo nadopunjuju i pomažu, a nikako nisu konkurencija niti opozicija jedno drugom.

Međutim, i sve do danas vode se rasprave čak i na Zapadu gdje se pokušava pronaći odgovor na pitanje: Koja je osnovna uloga žene u društvu?

Ponekad se u ovim raspravama zauzima naučni pristup i nude se svakojaka naučna pojašnjenja.

Ponekad se kao osnova za ove rasprave uzima potreba za što većom produktivnošću i proizvodnjom i ovo uglavnom potenciraju ljudi koji u pravi plan stavljaju ekonomski razvoj.

Ponekad je inspiracija za raspravu želja određenih struktura društva za tzv. emancipacijom žene i oslobađanjem od svih stega i normi koje podrazumijevaju bilo kakvo ograničavanje. Nekontrolirana seksualna razuzdanost uzrokovala je značajan pad morala, institucija porodice u temelju je razorena. Sve ovo potpuno je neprihvatljivo i prema islamskom učenju neispravno. Ne želimo da više govorimo o ovom pitanju, zadovoljit ćemo se sa već spomenutim, jer ono o čemu smo počeli govoriti jeste: uloga žene u društvu u kojem živi. Ukratko ćemo se podsjetiti na stavove određenih naučnika, književnika koji su poznati, posebno onih u Francuskoj.

Na ovom mjestu ograničit ćemo se na najnovija saopćenja iz sredstava informiranja.

Prvo: Francuska spisateljica Kristijana Kolanj autorica je djela ”Želim da se vratim u kuću”, a djelo govori o ulozi žene u društvu. Ona smatra da žena treba dati prednost brizi o kući i odgoju djece. Povodom ovog djela organizirana je javna naučna rasprava na jednoj od televizijskih stanica u Francuskoj. U njoj su učestvovali poznati autoriteti iz naučnih krugova iz oblasti pedagogije.

Drugo: Monika Pilijeti, ministrica za ženska pitanja u vrijeme bivšeg predsjednika Kalerija Džiskara Distana, čije su riječi objavljene u arapskom časopisu koji nosi naziv ”MEDŽELLE” u broju koji je objavljen u Londonu 7. 13. 1984. god. na str. 68. i 69. gdje ona odgovara na pozive poznate spisateljice Sejmon Debufor koja je javno obznanila da mrzi kućne poslove, te da žena neće biti slobodna sve dok se ne riješi staranja o djeci, dok ne dođe u takvu situaciju da joj nije potrebno sklapanje braka, te da je instituciju porodice potrebno ukinuti.

Monika joj odgovara sljedećim riječima: “Ja poštujem Sejmon Debufor zbog njene odlučnosti i odvažnosti da se bori za prava žene, ali se ne slažem sa njom u ovim njenim mišljenjima. Ako bismo se mi odrekle rađanja djece, to bi značilo kraj čovječanstva. Vjerujem da je obezvređivanje porodičnog života ustvari obezvređivanje žene i muškarca. Stalno ponavljam da žena nije manje inteligentna niti da ima manje sposobnosti od muškarca, ali u isto vrijeme tvrdim da je žena drugačija od njega.”

Treće: Nakon spominjanja tekstova Sejmon Debufor koja je pozivala u ”oslobađanje” ženskog spola, smatram da bi bilo prikladno spomenuti i knjigu ”Brak” čiji je autor Lion Pelum, predsjednik ministarstva Francuske, 1936. god. U ovoj svojoj knjizi koja je objavljena prije nego je postao predsjednik on poziva da se obavezno izglasa zakon kojim će se dozvoliti ženi da ima spolni odnos sa muškarcem i prije sklapanja braka. Ovi njegovi pozivi izazvali su burne reakcije u to vrijeme.

Četvrto: Nas ovom mjestu ograničit ćemo se na najnovija saopćenja iz sredstava informiranja TV- i štampe.

Francuska spisateljica Kristijana Kolanj autorica je djela ”Želim da se vratim u kuću” a djelo govori o ulozi žene u društvu. Ona smatra da žena treba dati prednost brizi o kući i odgoju djece. Povodom ovog djela organizirana je javna naučna rasprava na jednoj od televizijskih stanica u Francuskoj. U njoj su učestvovali poznati autoriteti iz naučnih krugova iz oblasti pedagogije. Lično sam gledao ovu emisiju.

Monika Pilijeti, ministrica za ženska pitanja u vrijeme bivšeg predsjednika Kalerija Džiskara Distana čije riječi su objavljene u Arapskom časopisu koji nosi naziv ”Časopis” u broju koji je objavljen u Londonu 7.13. 1984. god. na str. 68. i 69. gdje ona odgovara na pozive poznate spisateljice Sejmon Debufor koja je javno obznanila da; mrzi kućne poslove, te da žena neće biti slobodna sve dok se ne riješi staranja o djeci, dok ne dođe u takvu situaciju da joj nije potrebno sklapanje braka, te da je instituciju porodice potrebno ukinuti.

Monika joj odgovara sljedećim riječima: “Ja poštujem Sejmon Debufor zbog njene odlučnosti i odvažnosti da se bori za prava žene, ali se ne slažem sa njom u ovim njenim mišljenjima. Ako bi se mi odrekle rađanja djece to bi značilo kraj čovječanstva. Vjerujem da je obezvrjeđivanje porodičnog života ustvari obezvređivanje žene i muškarca. Stalno ponavljam da žena nije manje inteligentna niti da ima manje sposobnosti od muškarca ali u isto vrijeme tvrdim da je žena drugačija od njega.”

Nakon spominjanja tekstova Sejmon Debufor koja je pozivala u ”oslobađanje” ženskog spola smatram da bi bilo prikladno spomenuti i knjigu ”Brak” čiji autor je Lion Pelum predsjednik ministarstva Francuske 1936. god. O ovoj svojoj knjizi koja je objavljena prije nego je postao predsjednik on poziva da se obavezno izglasa zakon kojim će se dozvoliti ženi da ima spolni odnos sa muškarcem i prije sklapanja braka. Ovi njegovi pozivi izazvali su burne reakcije u to vrijeme.

Advertisements

Nadnaravni Kur’an, 3.dio: Sveti spisi moraju biti od Boga

Sa imenom Allaha, Svemilosnog, Milostivog

Nadnaravni Kur’an, 3. dio: Sveti spisi moraju biti od Boga

Da bi jedna vjera bila istinita, mora biti od Boga u potpunosti, u dijelovima koji se ne mogu odvojiti od vjere, a ne samo da joj porijeklo bude od Boga.

Moj prvi kriterijum: Ako tražim Božju vjeru, onda Sveti spisi moraju biti od Boga

Dok sam izučavao vjere, jedan od mojih ciljeva je bio da čitam njihove svete spise direktno, kako bih sa izvora saznao šta ta vjera propovjeda. Očigledno je to ono što je u meni probudilo radoznalost da čitam Kur’an.

Već sam imao jaku vjeru u Boga i bio sam ubjeđen u postojanje Svevišnjeg Bića. U stvari, jedno vrijeme, sad bio čas hrišćanin čas deista, idući stopama Voltera i mnogih drugih “očeva” Sjedinjenih Država.

Dakle, s obzirom da sam već bio vjernik u Boga, moj prvi kriterijum za istinsku vjeru bio je: porijeklo vjere mora biti od Boga. Niko ne može bolje poznavati Boga od samog sebe. On je izvan granica ljudskog iskustva. Niko ne zna s kakvim načinom života je zadovoljan osim Njega. Iako je čovjek u mogućnosti da izvede neke ispravne zaključke o Bogu, ipak, suportono je razumu da neko tvrdi da je, ne oslanjajući se na Objavu od Boga, otkrio neki način na koji se Bog može obožavati, a sa kojim je On zadovoljan. Stoga, ukoliko je cilj jednog srca da zadovolji Boga i da Ga obožava kako Ga treba obožavati, onda nema drugog izvora do da traži uputu od Njega.

Prema tome, logično je da svaka religija koja potiče od čovjeka nije jedna od mogućih izbora. Koliko god da se čovjek trudio, ne može nikad sa potpunom sigurnošću da govori na koji način treba Boga obožavati.

Važno je reći da ovaj kriterijum ne kaže da je jednom Bog imao ulogu u formiranju jedne vjere. Ne, ovaj kriterijum kaže da je kompletno učenje od Boga. Postoje neke vjere koje su možda od Boga objavljene, ali su se nakon toga njeni sljedbenici oslonili na ljudski razum kako bi istu vjeru prilagođavali i mijenjali. U ovom procesu, oni su u stvari stvorili novu vjeru, različitu od one koju je Bog objavio. U potrazi za istinskom vjerom, ovo otpada kao mugćnost. Ono što Bog objavi, tome ne trebaju poboljšanja niti izmjene od strane ljudi. Svaka takva promjena znači odstupanje od Božje objave. Stoga, svaka izmjena samo udaljava čovječanstvo od ispravnog načina obožavanja Boga. Zatim, Bog je u mogućnosti da objavi savršenu vjeru za bilo koje doba i bilo koje podneblje. Ako ima potrebe za mijenjanjem, to ovlašćenje pripada samo Bogu. Drugim riječima: Bog ima slobodu da mijenja Svoje zakone shodno Svojoj mudrosti i znanju, na primjer: iz milosti prema Svojim robovima ili kao kazna. Može da pošalje novu objavu ili čak da pošalje novog poslanika. Sa ovim nema logičkih problema. Ali, ogromni problemi nastaju kada ljudi počnu da “popravljaju” Božju objavu.

Dakle, prvi kriterijum konstatuje da istinska vjera porijeklom mora biti od Boga. Međutim, ovo nije dovoljno. Drugi kriterijum bi bio: učenja koja je Bog objavio moraju biti sačuvana u njihovom izvornom obliku. Ovo je očigledno. Ako je objava prvobitno bila od Boga, ali je kasnije iskrivljena od strane ljudi, onda pred sobom imate mješavinu Božje vjere i ljudskih umetanja. Ovo više nije čista Božja vjera. Iako je ovo u velikoj mjeri očigledno, za čuditi se koliko ima ljudi koji o ovome nisu nimalo razmišljali, te slijede spise ili učenja koji se istorijski ne mogu ovjeriti.

Prva nadnaravnost Kur’ana: Podrobno očuvanje

U stvari, ovo je prva stvar koja me je zadivila što se Kur’ana tiče. Čak i oni koji su bili izrazito antiislamski nastrojeni u svojim djelima, poput Sira Williama Muira, bi priznali da je Kur’an koji imamo danas sačuvan još iz vremena poslanika Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem.[1] U stvari, oni koji su pokušali da budu navjećim kritičarima i da unesu sumnju u autentičnost kompletnog Kur’ana, poput Jefferya, su me još više zadivili količinom podataka koje imamo a koje se tiču ovog teksta.

Da bi mogli da u potpunosti uočite vrijednost ove tačke, morate da imate u obzir da sam bio hrišćanin. Igrom slučaja, ovaj rad nema za namjeru kritiku hrišćanstva. Međutim, to je moja pozadina iz koje dolazim, i to je test kojim sam ispitivao ostale vjere. Zbog toga, dosta sam upoređivao hrišćanstvo i ostale vjere, uključujući i islam. Dakle, nemam drugog izbora do da se vraćam na hrišćanstvo, jer je ovo rad koji prikazuje moja iskustva.

Bilješke:

[1] Citate brojnih nemuslimanksih pisaca koji potvrđuju autnetičnost Kur’ana možete naći u: Dialogue Between Islam and Christianity: Discussion of Religious Dogma Between Intellectuals from the Two Religions (Fairfax, VA: Institute of Islamic and Arabic Sciences in America, 1999), stranice od 295.

Prevedeno sa IslamReligion.com

Sva prava zadržava IslamReligion.com

Nadnaravni Kur’an, 2. dio: Kur’an naspram orjentalista

Nadnaravni Kur’an (dio 2/11): Kur’an i orjentalisti

Jedna od vodećih muslimanskih ličnosti u Americi, Džemal Zerebozo, diskutuje o nadnaravnostima Kur’ana, i o ulozi koju su one igrale u njegovom putu u islam. U drugom dijelu se govori o poređenju Kur’ana sa onoim što orjentalisti kažu o njemu.

Morate imati u vidu da se ovo odigralo 1976. godine. To je, dakle, bilo prije nego su se Iranska revolucija i islam pojavili svugdje u medijima. Tada nisam poznavao nijednog muslimana. (Živio sam u jednom relativno malom gradu sa koledžom, i pogrešno sam pretpostavljao da u stvari tamo i nema muslimana.) Stoga, nije ni bilo nikoga ko bi me ubjedio u istinitost islama. U stvari, prešao sam na islam prije nego sam upoznao ijednog muslimana, dajući sve od sebe da naučim kako da obavljam molitvu iz knjige “The Dictionary of Islam” (“Rječnik islama”) koju je napisao jedan misionar, T. P. Hughes.

Dakle, većina informacija koju sam dobijao o islamu dolazila je od strane nemuslimana. Tada sam imao pristup samo malom broju knjiga koje su pisali muslimani. U stvari, mogu da se sjetim samo jednog rada, jednog relativno malog rada Mevdudija. [1]. No, mogao sam nabaviti par prevoda Kur’ana koje su radili muslimani. U mom slučaju, čitao sam prevod Abdullaha Jusufa Alija.

U suštini, situacija je istinski bila ovakva: Kur’an naspram djela pisanih od strane nemuslimana. U opštem slučaju, ovi nemuslimani su bili primorani da hvale islam, i danas i tad, ali su uvijek pokušavali da neđu neku manjkavost u samim temeljima vjere. Tako su istupali sa mnogim teorijama koje se tiču Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i Kur’ana. Njihove kritike bih čitao naporedo sa Kur’anom.

Mnogi pisci, koje sam ja čitao, su jasno govorili da Kur’an nije objava od Boga, već da ga je napisao poslanik Muhammed, neka su na njega Božja milost i blagoslov. Takav stav su imali: Richard Bell u The Qur’an: Translated With a Critical Re-arrangement of the Surahs, Arberry u njegovom predgovoru u njegov prevod Kur’ana i Kenneth Cragg u The Call of the Minaret, ad nauseum. [2]

No, kako Montgomery Watt primjećuje, ovo je samo po sebi povlačilo mnoga pitanja. Ako je Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem, stvarno bio falsifikator, da li je ono što je radio – radio sa zlom namjerom? Nije bilo poznato da je bio nepoštena osoba i osoba sklona lažima, šta je onda dovelo do te promjene? Dalje, ako je on to stvarno uradio sa zlom namjerom, odakle mu sve te informacije koje se nalaze u Kur’anu, pogotovo ako uzmemo u obzir da je živio u jednom mjestu poput Mekke? Da li je imao učitelje? Ako jeste, ko su oni bili i gdje je dokumentovano da je on imao učitelje?

Da budem iskren: nisu na mene baš ostavili utiska oni koji su tvrdili da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, imao učitelje koji su ga snabdijevali svim informacijama koje će kasnije ući u Kur’an. U opštem slučaju, ovi autori bi iznosili neke slučajne susrete ili, pak, pojedinačne. Tako, na primjer, Muir i Margoliouth, su informacije koje se nalaze u Kur’anu pripisivali Behiri, svešteniku kojeg je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, sreo u Siriji, sa 12 godina, kao član trgovačke karavane, mnogo prije nego je postao poslanik. Ovakvi argumenti su bez imalo sumnje nelogični i krajnje neprihvatljivi razumu. Nisam ni trošio puno vremena na ovakve argumente.

Neki kritičari su bili primorani reći da je poslanik Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve selleme, bio izuzetno iskrena i poštena osoba. Takođe su primjetili da on nije imao nikakve materijalne dobiti, jer je nastavio da živi poštenim i skromnim životom. Dakle, zaključili su da je bio iskren, ali da je bio u velikoj zabludi! No, ipak, čak i da je bio u nekoj zabludi, odakle mu sve te informacije? Neki su govorili da je to došlo podsvjesno. Anderson je to čak nazvao “wishful thinking” – zamišljenošću. Neki su rekli da je bolovao od epilepsije te da je Objava rezultat epileptičkih napada. Ove teorije se možda čine mogućim nekome ko jednostavno pročita ove tvrdnje, ne uzimajući Kur’an da ga čita i izučava. Kao što ćemo kasnije u predavanju vidjeti, jednostavno previše je informacija u Kur’anu da bi one mogle biti rezultat podsvjesti pojedinca.

Još jedna tipična tvrdja koju sam čitao jeste da je poslanik Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve selleme, bio neka vrsta “nacionaliste”, kojem je glavni cilj bio ujedinjenje Arapa. Tipičan način ovakvog mišljenje se ogleda u “Novoj Katoličkoj enciklopediji” (The New Catholic Encyclopedia), gdje se kaže: “Oko 40-te godine dobio je “poslanički poziv” da ujedini Arape pomoću monoteizma.” [3]

Ovaj pristup se može smatrati potpunijim, jer ne teži da ismije Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve selleme, na bilo koji način. Ali, istovremeno, na osnovu samo jednog čitanja Kur’ana, ova tvrdnja mi se činila nelogičnom. Dovoljno je reći da ne postoji nijedan dio Kur’ana koji se obraća Arapima. U Kur’anu, Bog se obraća čovječanstvu, ili ljudima, vjernicima i nevjernicima. Ako je ova knjiga namjenjena samo Arapima, zašto im se onda nikad ne obraća direktno, već, umjesto toga, koristi uopštene pojmove koji se tiču čitavog čovječanstva?

U svakom slučaju, izobilje različitih pogleda koji se tiču Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve selleme, je meni bio znak da se nešto nedokučivo desilo svim ovim autorima. Sve ovo je meni dio dokaz da Kur’an u sebi posjeduje nešto, jer bi ga inače “otpisali” kao neko obično djelo, koje nije ni vrijedno pobijanja ili diskutovanja. To me je čak još više privuklo Kur’anu. Ovo je nešto što ćemo vidjeti kasnije: djela koja su trebala da me udalje od Kur’ana su mene u stvari ubjeđivala da fa još više izučavam.

Bilješke:

[1] Ubrzo iza toga sam naišao na knjigu jednog čovjeka sa muslimanskim imenom. To je bila knjiga “Duh islama” (The Spirit of Islam) od Sera Sejida Emira Alija. Knjigu se napisao jedan notorni modernista, i ja sam, čak tada, primjećivao knoge suprotnosti sa onim što sam do tada naučio o islamu. Primjetno je da je Sejid Emir Ali vjerovao da je sam Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, napisao Kur’an.

[2] Zainteresovanom čitaocu preporučio bih da pročita sljedeća djela, kako bi se upoznao sa kritikama mnogih pogleda orjentalista (nemuslimana koji pišu o Kur’anu): Mohammad Khalifa, The Sublime Quran and Orientalism (London: Longman, 1983); Muhammad Mohar Ali, The Quran and the Orientalists (Ipswich, England: Jamiyat Ihyaa Minhaaj al-Sunnah, 2004).

[3] New Catholic Encyclopedia (Washington: The Catholic University of America, 1981), tom I, str. 715.  Citat Hamze Mustafe Ndžozija, “Izvori Kur’ana: kritički pogled na teorije autorstva” (The Sources of the Quran: A Critical Review of the Authorship Theories), Rijad, Saudijska Arabia: Svjetsko Udruženje Muslimanske Omladine, 1991), str. 17. očigledno, ne sve knjige koje sam tada čitao su mi i danas dostupne, nekih 30 godina kasnije. Međutim, slećam se osnovnih radova koje sam čitao i osnovnih poruka tih radova. No, najvećim dijelom, diretkni citati su “rekonstruisani” kroz izvore koji su mi dostupni i vremenu pisanja ovog.

Tekst preuzet sa IslamReligion.com. Sva prava zadržava IslamReligion.com.

Nadnaravni Kur’an, 1. dio: Moj put u islam

Sa imenom Allaha, Svemilosnog, Milostivog!

Džemalud-Din Zerebozo, jedna od vodećih muslimanskih ličnosti u Americi nam opisuje kako je ga je Kur’an sa svojim mu’džizama poveo islamu…

Uvod

Na samom početku bih želio da kažem da, nakon što sam već musliman, nakon ovoliko godina, kada bi mi neko dao da pišem na temu “Nadnaravni Kur’an”, kako je sada vidim, da bih naglasio i diskutovao aspekte koji su mi tada, kada sam izučavao islam i kao nemusliman, bili potpuni nepoznati. Izučavam Kur’an već trideset godina i nikad ne prestaje da me fascinira. U stvari, kroz istoriju se dešavalo isto i sa islamskim učenjacima: neprestano su nalazili nove fascinantne aspekte Kur’ana. Kroz stoljeća, kako su govorili o Kur’anu, kasniji učenjaci primjećuju nadnaravnosti u stvarima koje su raniji učenjaci spomenuli dok su nailazili na neke druge aspekte, a nisu ih smatrali značajnim. Tako smo, na primjer, u prošlom stoljeću, imali Aišu bint Eš-Šati, Sejjida Kutba i Mustafu Sadika Er-Rafi’ija koji su svi dodavali na teoriju nadnaravnosti Kur’ana.[1] U skorije vrijeme, mnogi su naglašavali “naučnu mu’džizu Kur’ana,” temu kojoj ćemo se vratiti pred kraj.

Međutim, ovdje ću vam ispričati “moju priču”, moj put u islam preko Kur’ana. Stoga ću više naglasiti one što je tada od Kur’ana najviše ostavilo utiska na mene, dok ću manje vremena posvetiti stvarima koje sam kasnije izučavao u detalje.

Ukratko o poslaniku Muhammedu, sallallahu ‘alejhi ve selleme, i Kur’anu

Siguran sam da su mnogi od vas čuli za poslanika Muhammed, neka je na njega Božji mir i blagoslov, kao i za Kur’an, no, radi nekih stvari koje mislim kasnije objasniti, mislim da bi jedan kratak uvod bio na mjestu.

Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve selleme, je rođen oo 570. godine nakon rođenja Isusa Hrista. Bio je rođen u Mekki, na Arapskom poluostrvu. Stanovništvo Mekke je bilo posvećeno obožavanju kipova. Ova regija u to doba nije bila poznata po naprednoj civilizaciji niti po nauci. U stvari, i sam poslanik Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve selleme, nije znao da piše. Kada mu je bilo 40 godina, primio je prvu objavu. Iako je prije toga bio poznat kao “Povjerljivi,” većina Arapa ga je u laž utjerivala i ubrzo nakon toga su počeli da proganjaju one koji su mu povjerovali.

Nakon trinaest godina propovjedanja u Mekki, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, je napustio ovaj grad i otišao u Medinu, gdje je već imao sljedbenika. Učinilo su ga vođom grada. No, nevjernici od Mekkelija se nisu odmarali i pokušali su da vojno slome novu vjeru.* Međutim, u početku samo mala grupa muslimana, sada je porasla, i bila je u mogućnosti da se odupre napadima nevjernika. Nakon deset godina, sam Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, je poveo vojsku natrag u Mekku, i oslobodio je** bez krvoprolića. Islam je pobjedio na Arapskom poluostrvu i počeo se širiti svijetom. Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve selleme, je umro 632. godine.

Što se Kur’ana tiče, on je objavljivan u periodu od 23 godine preko nađela Gabrijela***. Nakon što bi dobio objavu, prenio bi je svojim sljedbenicima. Stoga, Kur’an se veoma razlikuje od Biblije. Ljudi uošte nisu doprinosili Kur’anu: u potpunosti je i samo objava od Boga. Drugim riječima: u Kur’anu nećete naći nijedne priče o Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve selleme, a koju su pisali njegovi drugovi. Šta više, nećete naći ni riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve selleme, koje nisu dio objave Kur’ana, da su pomješane sa Kur’anom. Riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve selleme, su se čuvale odvojeno od Kur’ana.

Na kraju Kur’an je samo na arapskom. I najbolji prevod nije Kur’an. Kada izgubite nešto u svome originalnom obliku i kada se oslonite na prevod, onda se original izgubi.

Priča mojeg prelaska na islam i umalo mog krštenja

Priča mog prelaska nije baš najprivlačnija. No, jedan apekt nje je zanimljiv: efekat kojeg je Kur’an ostavio na mene.

Moja porodica se preselila iz kalifornije u Španiju. Po imenu, bili smo katolici. Imao sam malo dodira sa vjerom sve dok me jedan školski drug nije pozvao u njihovu crkvu. Počeo sam da dolazim tamo i to je prvi put kada sam uzeo da čitam Bibliju. Sve sam uzimao za ozbiljno. Zatim je došlo vrijeme da se krstim. Nisam imao porblema sa tim, osim što sam odlučio da bacim pogled i na ostale vjere, s obzirom da je ova bila prva sa kojom sam se sreo. Nisam mislio da će to uticati na moju odluku, no, u stvarnosti, to što se umalo nisam krstio me je povelo ka tome da postanem musliman.

Počeo sam da izučavam sve religije koje sam mogao naći. Ovo me je, očigledno, uputilo na Kur’an.

*Vjerovatno Jamaal Zarabozo misli da je za njih bila nova, jer istorijski islam nije nova vjera: to je vjera svih poslanika i vjerovjesnika prije Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem.

** Muslimani imaju običaj reći da je Mekka oslobođena, jer osvajanje obično biva krvoprolićem, brojnim žrtvama i slično, što nije bio slučaj. Sem toga, Mekka je oslobođena nevjerstva, što je svakako najljepše što se jednom gradu može desiti.

***Melek Džibril, alejhis-selam

[1] Što se diskusije o ovim dodacima na koncept ‘idžaza Kur’ana tiče, pogledajte: Muhammed Rafi’i Junus, “Savremen pristup studiji ‘idžazul-Kur’an” (doktorska disertacija, Uviverzitet Mičigen, 1994), str. 78-91 i 118-125.

Napomena: Bilješke označene zvjezdicama su moje napomene, a napomene označene brojevima u uglastim zagradama su od Džemalud-Dina Zereboza.

Tekst je preuzet sa IslamReligion. Sva prava zadržava IslamReligion.com

http://www.islamreligion.com/articles/528/

Dr Zakir Naik: Kur’an i nauka (knjiga)

Sa imenom Allaha, Svemilosnog, Milostivog

Allah Uzvišeni je slao svoje poslanike, alejhimus-selam, sa dokazima. Kur’an, kao objava od Allaha, u tom pogledu nije izuzetak. Kur’an je nadnaravan i dokaz onima koji ga čitaju u mnogim pogledima. U to spada i činjenica da su ajeti objavljeni u Kur’anu potpuno precizni što se nauke tiče, i ne postoji nijedan ajet kojeg je nauka opovrgla. Naprotiv, kao što već rekoh, ajeti su zapanjujuće preciznosti. S obzirom da se radi o stvarima koje su u većini slučajeva otkrivene tek u skorije vrijeme, naučni ‘idžaz je još jedan dokaz da Kur’an nije potekao iz glave poslanika Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Želio bih da napomenem da Kur’an NIJE naučna enciklopedija, već se radi o tome da ne postoji jedan ajet koji je u suprotnosti sa naukom!

Ja vam nećem reći: “Vjerujte mi,” nego kažem: “Uvjerite se sami!”

Dr Zakir Naik: Kur’an i nauka

Dr Zakir Naik: Kur’an i nauka (video)

Dr Zakir Naik: Kur’an i savremena nauka (video predavanja sa prevodom)

Možete ga preuzeti u .avi formatu sa ovog linka. Veličina fajla je ~320 MB.

Značaj porodice u islamu; žena kao njen čuvar

Porodica je osnovna ćelija društva, a žena – ćerka, sestra, supruga, majka – ima nezamjenjivu ulogu u formiranju i čuvanju porodice…

Značaj porodice u islamu

I pored toga što je stav islama po pitanju ženine uloge u društvu jednostavan i koncizan – u njemu nema ništa neobjašnjivo – ipak se temelji na vrlo razrađenim propisima koji su temeljiti i neosporivi. Prvo: Islam ženu tretira kao partnericu muškarca koja podjednako učestvuje u obavezama namjesništva i oni su poput dva krila, i ako nedostaje jedno od njih, zadaća neće moći adekvatno biti izvršena.

Drugo: Žena ima dužnost da odgovorno i podjednako sa muškarcem upravlja zemaljskim dobrima. Prije svega, bez nje je nemoguće zamisliti produžetak ljudske vrste. I jedno i drugo podjednako su značajni u kreiranju zdrave i jake porodice.

Treće: Iako su podjednako odgovorni u obavezama namjesništva na Zemlji, oni su po svojim psihofizičkim osobinama različiti, a svrha tih različitosti jeste da se međusobno nadopunjavaju i jedino tako mogu adekvatno izvršiti svoje obaveze. Žena se odlikuje između ostalog i po tome što je jedino ona sposobna da rađa, da ga hrani iz svojih grudi, i da se brine o njemu u periodu ranog djetinjstva. Zbog toga, majčinstvo je iznad očinstva. Zauzvrat otac je dužan da obezbijedi sve što je potrebno za normalno funkcioniranje porodice, on je dužan da zarađuje, da troši na svoju porodicu, ali, i pored toga, prema islamskom učenju on ne može dosegnuti značaj majke niti je može zamijeniti.

Četvrto: Žena ima potpuno pravo da radi posao koji je prema islamskom učenju dozvoljen. Ali, i pored toga, ona nije obavezna da hrani porodicu. Ukoliko žena želi da radi, ona mora uskladiti svoje obaveze između posla za koji nije zadužena i koji joj nije obavezan i između njene obaveze majčinstva, upravljanja domaćinstvom i izvršavanja svih svojih obaveza prema mužu. Sve ovo potrebno je za normalno funkcioniranje jedne porodice, a kao što nam je poznato, porodica je osnovna ćelija društva i ako dođe do narušavanja harmonije u porodici, bit će narušena i harmonija u društvu.

Peto: I žena i muškarac imaju podjednake uloge u kreiranju društva i obavezni su da svoje obaveze savjesno ispunjavaju. Oni se međusobno nadopunjavaju i prije svega trebaju ispuniti ono za što su predodređeni i u čemu su sposobniji od suparnika. Na taj način bit će ostvareno međusobno nadopunjavanje. Ni jedno ni drugo ne smiju biti ograničavani da djeluju u okviru onoga što je vjerom dozvoljeno, ali u svemu treba gledati što je veća korist i treba odrediti prioritete kako bi proces napretka bio što brži i stabilniji. U svakom slučaju, i muškarac i žena podjednako snose odgovornost za ono za što su zaduženi.

2. Prije nego završimo sa ovim poglavljem ”Islam i značaj žene u kreiranju društva”, moramo istaknuti ono što smo prethodno spominjali:

Prvo: Prema islamu, institucija porodice je sveta i islam poziva na njeno pomno čuvanje.

Drugo: Islam je propisao norme ponašanja u okviru porodice i preduzeo je sve mjere preventive kako bi se ta porodica sačuvala. Porodica funkcionira na principu jednakosti spolova, međusobnom nadopunjavanju, priznavanju sposobnosti za oba spola. Činjenica je da su muškarac i žena zaštitnici jedno drugom.

Treće: Islamski principi ponašanja ne dozvoljavaju utjecaj drugih običaja i kultura koji dolaze iz ”naprednih” zapadnjačkih društava kao što smo to prethodno spominjali. Svjedoci smo da su ti zapadnjački kriteriji doveli do pada morala i do rušenja porodice. Svetost porodice je oskrnavljena, a uloga majke u odgoju djece marginalizirana je.

Četvrto: Zbog svega toga islam ne dozvoljava nikakva odstupanja kada je u pitanju svetost porodice, strogo zahtijeva primjenu islamskih principa, a svrha svega toga jeste očuvanje društva. Rezultat toga jeste da je islamska porodica daleko jača i čvršća nego što je to porodica na Zapadu danas.

Peto: Prema islamu, očuvanje zdravog porodičnog života na temeljima ravnopravnosti spolova, prožetog ljubavlju i suosjećanjem, znači očuvanje ljudske vrste općenito. Ako se poljulja porodica, čovječanstvo će zapasti u krizu globalnih razmjera.

Zbog svih ovih razloga, islam tvrdi da je uloga žene u kreiranju društva daleko veća od onoga što zamišljaju nedovoljno upućeni. Njena veličanstvena zadaća prije svega započinje sa formiranjem porodice koja funkcionira na principima vjere. Ona je ta koja će kuću ispuniti ljubavlju i samilošću, a u tome je dakako sposobnija od muškarca. Ova njena značajna uloga koju zauzima u ovom ”društvu u malom” koje se zove porodica jeste osnova za njenu ulogu koju rame uz rame sa muškarcem ispunjava na globalnom planu. Ta uloga bit će usmjeravana prioritetima i općim koristima, a shodno uređenju današnjeg savremenog društva. Osnova za njeno djelovanje bit će svetost porodice i njeno poštivanje. Ako ne bude tako, onda ćemo se složiti sa riječima Monike Pilijeti, bivše ministrice za ženska pitanja za vrijeme predsjedničkog mandata Džiskara Distana. Ona kaže: “Obezvređivanje porodičnog života ustvari je obezvređivanje žene i muškarca podjednako.” Jer, nakon rušenja porodice i muškarac i žena gube svoju ulogu i ne preostaje im ništa drugo do moralni sunovrat gdje čovjek gubi poštovanje i svoju ljudsku čast.

Piše: Muhammed M’aruf Ed-Duvejlibi

Preveo: hfz. Zijad ef. Dervić

Preuzeto sa: Minber.ba