Ateizam i njegove štetne posljedice po društvo

ATEIZAM I NJEGOVE ŠTETNE POSLJEDICE PO DRUŠTVO

Danas se savremeni svijet suočava sa mnogobrojnim problemima različitih vrsta. I pored ogromnog materijalnog napretka i velikih dobrota koje je čovjek postigao naučnim dostignućima, svijet živi u sjeni ozbiljnih problema, koji nastaju jedni od drugih i zagorčavaju ljudski život

Bez sumnje, najveći problemi sa kojima se društvo susreće su društveni nemir, zabrinutost, raširenost zločina i nasilja, kriza morala, egoizam, nered i političke i ekonomske afere o kojima svakodnevno slušamo. Ne možemo, gotovo, naći ni jednu državu na svijetu koja se ne suočava sa ovim složenim problemima društva.
Materijalni napredak ne može da eliminiše ove probleme ili eventualno, da ih umanji, naprotiv, koliko god napreduje materijalni život čovjeka, oni su brojniji i rašireniji u društvu. I pored toga što su problemi društva mnogobrojni, najveći problem koji ostavlja štetne posljedice po društvo i razlog je nereda, društvene uznemirenosti i nestabilnosti, je ateizam, ili kraće rečeno bezboštvo. Ova pojava je, ustvari, majka svih problema društva i njihov glavni uzrok.

ŠTA JE ATEIZAM?

Ateizam podrazumijeva nevjerovanje u Boga i skretanje sa puta sljedbenika vjere, kao i poricanje proživljenja nakon smrti, Dženneta i Džehennema i posvećivanje cijelog života samo ovom svijetu. Danas je ateizam postao svjetska pojava i Zapadni svijet u Evropi i Americi, iako je nasljednik kršćanskog vjerovanja koje potvrđuje proživljenje, raj i pakao, vjeruje samo u ovosvjetski život. Crkva je postala samo tradicija (i kultura) i tragovi prošlosti, i u ljudskom životu predstavlja beznačajnu stvar. Najveća država na Istoku je utemeljena na ateizmu. To je Rusija, koja je nosilac komunizma, ateističke ideologije, od čijih načela je potpuno odbacivanje vjerovanja u nevidljivi svijet i smatranje da je život samo materija i da je čovjekova borba u ovom životu samo radi življenja i opstanka. Što se tiče drugih država, one su, i pored toga što su u njima raširene religije, poput hinduizma i budizma, koje u sebi sadrže vjerovanje u skriveni svijet, poklekle pred najezdom ateizma sa Zapada. Islamski svijet, iako se u određenoj mjeri pridržava Islama i vjeruje u proživljenje, Džennet i Džehennem, sa svih strana ga zapljuskuju valovi ateizma i ubacuju sumnje u islamsko vjerovanje.

UZROCI NASTANKA I ŠIRENJA ATEIZMA

Prije samo dvjesto godina, ateizam nije bio raširena pojava, međutim, u zadnja dva stoljeća pojavljuju se mnogi faktori koji su doprinijeli da nevjerovanje u Boga postane zvanična ”vjera” i pravac u mnogim državama svijeta.
Neki od uzroka nastanka i širenja ateizma su sljedeći:

1 – Evropska crkva

Evropska crkva je ponekad bila indirektan, a ponekad direktan uzrok širenja ateizma i potpunog nevjerovanja u postojanje Boga. Razlog toga su crkveni vjerski službenici, monasi i svećenici, koji su u svoju vjeru dodali razne izmišljotine i sujevjerja, kao što je dizanje Isaa, a.s., sa stepena čovjeka na stepen božanstva, grijeh i opraštajnice, raspeće i ostale stvari koje nisu imale nikakvog utemeljenja u vjeri. Tome su pridodali još mnogo neistine o nastanku svemira, položaju i obliku planete Zemlje i čovjekovom životu. Kada je počela evropska renesansa i kada su otkrivene mnogobrojne naučne istine, dolazi do velikog sukoba između naučnika prirodnih nauka i crkve, koja je poricala te naučne istine i otkrića. Tada je crkva, svakoga ko je vjerovao u istinitost naučnih otkrića, smatrala nevjernikom, heretikom i takve ubijala i spaljivala. Mnogi naučnici i učenjaci prirodnih znanosti doživljavali su takve bolne golgote kao kaznu za suprostavljanje stavovima crkve. Međutim, naučna renesansa zbog ovih tortura nije zaustavljena. Učenjaci su uspjeli da svakodnevno donesu nove dokaze za svoje naučne postavke, a crkva je svakodnevno doživljavala poraz pred javnošću, i na kraju pobjeda je pripala učenjacima materije nad crkvenim službenicima i monasima. Tada ljudi u potpunosti odbijaju vjeru i svako vjerovanje koje tvrdi da postoji skriveni svijet i zagrobni život, i okreću se materijalizmu kao novom božanstvu. Na ovaj način su nastali prvi temelji ateizma u svijetu.

2 – Nasilje kapitalističkog svijeta

Nakon što je se Evropa djelomično oslobodila crkvene vlasti i otkrila snagu pare i alatki, ljudi se okreću od zemljoradnje ka proizvodnji i fabrikama. Nekadašnji feudalci postaju vlasnici velikih fabrika i iskorištavaju ogromna prirodna bogatstva. Zapošljava se veliki broj ljudi i na svirep način se iskorištavaju. Radnicima se nanosi veliko nasilje i u društvu nastaju klase, od bogatih kapitalista do siromašnih radnika. Pojava ovog novog vida nasilja i prešućivanje svega toga od strane crkve, bio je direktan razlog širenja ateizma i sumnje u postojanje Boga. Crkva je bila nemoćna da ponudi rješenja za probleme čovjeka na Zemlji i tada čovjek počinje razmišljati o iznalaženju jednog novog puta i programa koji je u stanju da riješi njegove probleme.

NASTANAK EKONOMSKO-ATEISTIČKIH PRAVACA

Nema sumnje da je jedan od najbitnijih faktora u širenju ateizma bio nastanak ekonomsko-ateističkih pravaca, a naročito komunizma, čiji osnivač je bio Karl Marks. I pored toga što je ovaj pravac imao ekonomsko polazište i što mu je glavni cilj, kako tvrde njegovi osnivači, bio oslobađanje od kapitalističkog nasilja, ipak je poprimio svojstva jednog ideološkog pravca. Oni tvrde da postoji samo materijalni život čovjeka, da ne postoji duša, proživljenje, Bog i zagrobni život. Po učenju socijalizma, vjeru su izmislili bogataši da bi što bolje iskoristili siromašni svijet, i osobine kao što su povjerenje, čednost i iskrenost, su ništa drugo do rezultat vjerske ideje koja je u službi kapitalističkih interesa. Svojim postavkama, ovaj ekonomski pravac je postao jedan novi val ateizma, koji je naišao na veliki prijem kod običnog i siromašnog svijeta, baš iz razloga što, po svojim teoretskim postavkama, štiti interese potlačenih i siromašnih, a takvi su većina u društvu. Tako je komunizam prihvaćen, ne samo kao ekonomski, nego i vjerski pravac, i veoma se brzo proširio u čitavom svijetu. Najveći procvat i uspjeh komunizam je doživio nakon poznate boljševičke revolucije u Rusiji. U širenju komunističkog pravca, njegovi zagovornici su koristili razne metode, a jedna od najpoznatijih je metoda sile, tako da su narodi u potpunosti postali snage komunizma, kao što su islamske republike u Rusiji i Kini, i neke arapske zemlje.

STALNOST ŽIVOTA

Zapošljavanje ljudi ovim svijetom i uživanjem na njemu, sa svim što im je ponudila zapadna civilizacija, od raznih zanimljivosti i primamljivih razonoda, je imalo veliki uticaj da čovjek zaboravi veoma bitne stvari u životu, pa čak i samog sebe. Iz želje da zaradi što veću platu i tako obezbijedi sebi raskošan i udoban život, sa svim novinama savremenog doba, kao što su veš-mašine, zamrzivači, auta i ostalo, čovjek je povećao svoju satnicu rada. Radi istog cilja i žena napušta svoje prirodno zanimanje, obaveze kuće i zapošljava se u fabrikama da bi zajedno sa muškarcem ponijela zahtjeve i obaveze života. Ovakav tempo života i rada počeo je da satire savremenog čovjeka i danonoćno ga čini zauzetim, ne ostavljajući mu priliku da razmisli o sebi i svemu oko sebe. Danonoćan rad u trgovinama i fabrici i iskorištavanje i ono malo preostalog vremena u igri i zabavi, nije mu ostavilo vremena da razmisli o vjeri i svom duhovnom životu i da odgovori na životna pitanja koja kruže u mislima svakog čovjeka: “Ko je stvorio ovaj svemir? – Ko je stvorio čovjeka? – Zašto smo stvoreni? – Gdje idemo? – Da li ovaj svijet ima svoj kraj? – Zašto se ljudi razlikuju, ovaj bogat, a onaj siromašan, ovaj nasilnik, a ovaj potlačen? – Zašto sve ovo? – Da li život ima smisla?”. Savremeni čovjek, prezauzet stvarima koje smo prethodno naveli, nema vremena da nađe odgovor na ova pitanja i tako vjera postaje sporedna stvar u životu.

NOVI ŽIVOT I IZAZOVI CIVILIZACIJE

Ovosvjetske znanosti otvorile su čovjeku velika vrata raskoša, udobnosti i životnih primamljivosti. Udobna prevozna sredstva, auta, avioni i vozovi, sredstva komunikacija, restorani i kafane sa bogatom ponudom jela i pića, izazovna odjeća i umjetnost novog života su čovjeku otvorili nove načine uživanja u ovom životu i slijeđenja strasti i užitaka. S obzirom da vjera zabranjuje pretjerivanje i rasipništvo, a naređuje umjrenost i zabranjuje naslađivanje zabranjenim stvarima, poput vina, bluda i droge, ljudi koji ne poznaju suštinu vjere, smatrali su to okovima njihove lične slobode i ograničavanjem užitaka i prohtjeva, što im je povećalo odbojnost prema vjeri. Ne žele da ih iko podsjeća na onaj svijet i upozorava na Džehennem, jer to narušava njihove užitke na ovom svijetu. Tako je raslo udaljavanje od vjere i širenje ateističkog pravca.

POVEZIVANJE MATERIJALNOG NAPRETKA SA ATEIZMOM

Također, još jedan od uzroka koji su ljude podstakli na ateizam je i povezivanje ateizma sa materijalnom snagom i napretkom. Ljudi su vidjeli da Evropa nije napredovala materijalno sve dok se nije odrekla ideja crvke i njenog vjerovanja, i da država kao što je Rusija nije postala velesila, dok nije proglasila da je ateistička tvorevina. Na drugoj strani su vidjeli da su zemlje koje se pridržavaju vjere zaostale u industriji i proizvodnji, pa su počeli vjerovati da je ateizam uzrok materijalnog i naučnog napretka, a da vjera znači nazadak i neznanje. Ovo su, ukratko, najbitniji uzroci nastanka i širenja ateizma u svijetu.

NEGATIVNE POSLJEDICE PO POJEDINCA I DRUŠTVO


Pravac kao što je ateizam, koji u potpunosti negira postojanje Boga, bez sumnje će ostaviti negativne posljedice na čovjeka, njegovo ponašanje kao i na međuljudske odnose i društveno uređenje. U ovom broju govorit ćemo o nekim posljedicama koje ateizam ostavlja na pojedinca i društvo

Prva posljedica koju će ateizam ostaviti u dušama pojedinca jeste zabrinutost, nedoumica, duševni nemir i nestabilnost. To je iz razloga što unutar čovjeka postoji prirodna vjera, koja mu natura razna životna pitanja, koja stalno kruže u njegovim mislima. Zašto smo stvoreni? Ko nas je stvorio? Gdje idemo? Kuda nakon smrti? Iako tempo života i ovosvjetske preokupacije i poslovi često odvraćaju čovjeka od ozbiljnijeg razmišljanja o odgovorima na ova pitanja i od traganja za tajnom života i svemira, ipak, česti događaji i potresi postaknu ga da razmišlja o ovim pitanjima. Bolesti, tragedije, gubljenje najbližih i najmilijih i nesreće koje pogađaju čovjeka, nameću mu razmišljanje o njegovom životu i budućnosti. S obzirom da ateizam ne priznaje postojanje Boga, neće ponuditi ništa što bi moglo izvući čovjeka iz nedoumice, zabrinutosti i nejasnoća života.

Tajna života ostaće čovjeku nerazjašnjena a viđenje nasilja i nesreća, s kojima se susreće u životu, ostaće kao mora koja okupira njegovu dušu.

Ateizam će ostati nemoćan da shvati svrhu i cilj života i svemira i čovjeku će samo nuditi iluzije i pretpostavke koje su neupečatljive i koje neće ostvariti svoj cilj. Taj stalni poziv ljudske prirode i ponavljanje vječnih pitanja učiniće čovjeka da stalno živi u zabrinutosti, strahu i tegobama.

Nekada je čovjek imao slobodnog vremena da se osami i posmatra nebo ukrašeno milionima zvijezda, more sa njegovim tajanstvenim dubinama, ogromne planine prekrivene raznoraznim biljkama, pustinju sa njenom prostranošću i širinom. To mu je bilo od velike koristi da dođe do zaključka da postoji Veliki Stvaraoc i Plemeniti Gospodar koji je sve to stvorio.
Međutim, savremeni čovjek, okružen izazovima i napretkom moderne “civilizacije” ne nalazi vremena i snage da se otrgne iz nemara u kojem živi i da razmisli o Stvoritelju i dokazima Njegovog postojanja. Današnje društvo, udaljilo je ljude jedne od drugih i učinilo da se svaki pojedinac brine sam o sebi i svojim problemima. Tako savremeni čovjek ne nalazi kome će se požaliti za svoju zabrinutost i probleme i ko će mu pružiti ruku pomoći. Na ovaj način strah i bojazan od dolazećih dana se povećavala. Ljudi su se posvetili samo sebi i postali su okorjeli materijalisti koji samo skupljaju i gomilaju imetak. Da je postojalo vjerovanje u Boga i skriveni svijet i vjerovanje u Njegovu odredbu, ovaj problem bi bio riješen, međutim, ateizam koji tvrdi da čovjek sam o sebi opstoji u ovom svemiru i da nema Boga koji ga opskrbljuje, povećao je čovjeku bojazan od budućnosti i njegovo usmjerenje ka egoizmu i individualizmu.

INDIVIDUALIZAM I EGOIZAM

Usmjerenje čovjeka ka individualizmu i egoizmu bila je neminovna posljedica duševnog nemira i straha od dolazećih dana. Pod individualizmom smatramo čovjekovo usmjerenje ka ostvarivanju samo svojih ličnih interesa i nerazmišljanje o drugima. Vjera koja podstiče na dobročinstvo s ciljem postizanja božijeg zadovoljstva, udaljila se iz čovjekovog života, a njeno mjesto zauzela je briga o samom sebi. Na ovaj način su ljudi, u tamnim vremenima ateizma, počeli da zaboravljaju na druge. Malo pomalo slabila je briga prema siromasima i potrebnim, pa je na kraju zaboravljena i porodica, roditelji, žena i djeca. Onaj ko posmatra stanje ateističkog društva, uvidjeće do koje mjere su ljudi postali egoisti i materijalisti. Pojedinac posvećuje pažnju samo sebi a drugima izlazi u susret samo ako od toga ima koristi. Ovaj individualizam i egoizam je povećao usmjeravanje ljudi ka prohtjevima i ovosvjetskim užicima koje je savremena civilizacija olakšala i koje su ateistički zakoni učinili dozvoljenim. Tako je savremeni čovjek postao materijalista, i simbol evropske ateističke civilizacije koja prijeti uništenjem čovječanstva.

GUBITAK STIMULANSA I STREMLJENJE KA ZLOČINU I KRIMINALU

Ateizam kao ideologija ne posvećuje pažnju odgajanju ljudske duše i ne gaji u ljudskom srcu srahopoštovanje prema Moćnom Stvoritelju, koji prati sve postupke i dešavanja na Zemlji i na svakom drugom mjestu. Ateista se odgaja kao tvrdokorna i bezosjećajna osoba, koja nema nikakvu unutrašnju, duhovnu zapreku koja bi ga odvratila od grijeha i nasilja i podstakla na dobročinstvo i samilost. Naprotiv, ateizam uči svoje sljedbenike da su oni spontano i slučajno nastali, da ih nije stvorio Stvoritelj i da su oni kao i ostale životinje koje žive na Zemlji. Tako čovjek, na ovaj način, gubi ljudsku osjećajnost i ono po čemu se razlikuje od ostalih živih bića, a to je duhovnost i sposobnost razlučivanja istine od laži. Ako čovjek ne vjeruje u Svemoćnog Stvoritelja koji ga prati i u konačni obračun, onda ga ništa ne može spriječiti da ostvari svoje životinjske prohtjeve i zacrtane ciljeve. Ovozemaljski zakoni koje su ljudi postavili, prepuni su praznina i propusta, koje kriminalci i lopovi veoma vješto iskorištavaju. Kod nekih osoba koje su ateizam izabrali za put, ponekad, ostane nešto od prirodne vjere s kojom su rođeni, ali to ubrzo nestane u bučnom životu punom izazova. Ovo je, bez sumnje, jedna od najštetnijih posljedica ateizma po pojedinca, kao i društvo. Danas je savremeni svijet, svijet kriminala, nesigurnosti i straha. Svakodnevno nas sredstva informisanja obavještavaju o stravičnim zločinima i kriminalu koji se čine širom zemaljske kugle. Nanošenje štete drugima, krađe, ubistva i silovanja postale su svakodnevica i iz godine u godinu sve se više povećavaju. Nije problem ako u određenom društvu postoje lopovi i kriminalci, ali je problem ako su većina ljudi lopovi. Godine 1977. u New York se desio jedan poznati događaj, nestanak električne energije. Ujutro se otkrilo da je na hiljade trgovačkih radnji, magacina i kuća provaljeno i pokradeno. U ovoj masovnoj krađi učestvovala je većina ljudi, raznih dobi i profesija, pa čak i čuvari i stražari koji su čuvali te objekte. Stručnjaci su procijenili da bi grad, da je slučajno ostao bez struje sedam dana, u potpunosti bio poharan i opljačkan.

RUŠENJE PORODIČNE ZAJEDNICE

Ateizam, ne samo da ruši ličnost i duhovni elemenat u čovjeku, nego zajedno s tim ruši i cjelokupno ljudsko društvo. To je iz razloga što jedna društvena zajednica ne može biti zdrava i ispravna, ako jedinke, od kojih se sastoji to društvo, nisu ispravne i zdrave. Poznato je da je porodica osnovna jedinica društva i kvarenje čovječanstva neminovno povlači za sobom i narušavanje porodičnih veza. Raspušten i pokvaren muž, bez sumnje će svoj loš moral prenijeti na ženu i djecu. Zapostavljanjem i rušenjem vjerskog vjenčanja bračne veze su postale samo naslađivanje i koristoljublje, pa se umanjilo obostrano žrtvovanje koje je neophodno u bračnoj zajednici. Nestalo je povjerenja između muža i žene, pa se često pokaže da dijete koje se rodilo nije njegovo. Nepostojanje porodične harmonije i slaganja dovelo je do čestih razvoda brakova, a izdaja i preljuba žene postali su svakodnevnica. U okrilju ovakve rasturene porodice odgajaju se djeca koja se u svemu ogledaju u oca i majku i tako raste još jedna nova neodgojena generacija, koja predstavlja budućnost društva u kojem živi.

POLITIČKI KRIMINAL

Vjerovatno je da se najnegativnije posljedice ateizma odražavaju u svjetskoj politici i među državnim odnosima, a to je zbog toga što ateistički karakter i narav čine ljudsko srce okrutnim i egoističnim, pa se taj egoizam i okrutnost prenosi i u sjenu svjetskih političkih odnosa. Zato ćemo vidjeti da velike kolonijalističke sile posežu za veoma podlim metodama i sredstvima u porobljavanju nejakih naroda i eksploatacije prirodnih bogatstava. Islamske zemlje, općenito, arapski svijet posebno, najbolje su na svojoj koži osjetili podlost i okrutnost takve politike. Te zemlje su stalno pod političkim pritiscima i prijetnjama silom i vojnom intervencijom. Kada god islamske zemlje pokušaju da vrate neka svoja izgubljena prava i uzurpirana bogatstva ili počnu razmišljati o istinskom praktikovanju Islama i sprovođenju njegovog zakona, velike kolonijalističke sile se ujedinjuju da bi se zajednički tome suprotstavile. Nekada Islam optužuju da je nazadan, nekada da je necivilizovan, a nekada pak da ugrožava druge vjere i manjinske narode. Možda je problem nafte i nastojanja islamskih zemalja da ostvare za nju razumnu cijenu i korist od toga, najbolji dokaz terorističke i kolonijalističke politike prema tim zemljama. Kolonijalističke zemlje optužuju muslimanski svijet da želi srušiti svjetsku ekonomiju i civilizaciju i cijelo čovječanstvo učiniti svojim robljem, i to samo zbog toga što potražuju neka svoja prava. Tako danas čovječanstvo trpi svjetski žar egoizma i materijalizma kojeg rasplamsavaju kolonijalizatori s ciljem da porobe druge narode i da među njih ubace razdor, neprijatljstvo i nered da bi što lakše mogli uzurpirati njihova prirodna bogatstva i dobra. Kada bi vjera i strah od Uzvišenog Stvoritelja kontrolisali ponašanje onih u čijim rukama je svjetska politika, među narodima bi vladala samilost i dobročinstvo. Pomaganje slabih i nejakih te uklanjanje nepravde od onih kojima je učinjena, bio bi program i put kojim bi išla svjetska politika. Uistinu postoji velika bojazan da ateizam ne prouzrokuje potpuno uništenje čovječanstva, nakon što je savremena nauka otkrila oružja za masovno uništenje. Ovako je ateizam i udaljenost od duhovnih vrlina i vrijednosti uspio da cjelokupno ljudsko društvo pretvori u društvo mržnje i zavisti koje je utemeljeno na nepravdi i sili i koje je u stalnom strahu od uništenja i propasti. Ovakvo stanje je dovelo do toga da savremeni čovjek pokušava pobjeći iz stvarnosti u kojoj živi. Došlo je do širenja droge, alkohola i prostitucije da bi čovjek što lakše zaboravio svoju crnu stvarnost, gušeći se u moru prohtjeva i strasti.

Svjetska politika nasilja i nepravde postakla je pojedinca na egoizam, pohlepu za imetkom i nastojanje da spasi samog sebe. Tako je danas svijet postao poprište nasilja, nepravde i kriminala. Razlog je odsustvo Islama u praktičnom životu i programa koji će čovječanstvo dovesti do spasa i blagostanja i na ovom i na budućem svijetu.

Preuzeto sa: http://www.studio-din.com/modules.php?name=News&file=article&sid=114

Kako pronaci smiraj u zivotu?

Kako pronaći smiraj u životu?

šejh Yasir Qadhi

Značaj žene i njena uloga u formiranju društva

U ovom tekstu govorit ćemo o osnovnim čovjekovim obavezama, a nećemo govoriti o njegovim pravima. Većina zemalja u svojim zakonima tretiraju samo ljudska prava na koja on kao ljudsko biće prirodno ima pravo, a u potpunosti zapostavljaju govor o čovjekovim obavezama kada je u pitanju izvršavanje zakonskih normi.

Ponašaju se kao da su samo ljudska prava prirodna pojava, a da su čovjekove obaveze nešto što je nametnuto, da li tako što se čovjek svojom voljom na to obavezao ili ga na to, putem zakonskih odredbi, prisiljava društvena zajednica u kojoj živi.

Kakav je stav islama po ovom pitanju?

Želimo odmah na početku reći da islam u potpunosti odbija ovakav pristup ovom problemu. Prema islamskom učenju, ne postoji pravo a da nasuprot njemu ne postoji i obaveza, i jedno i drugo, i pravo i dužnost jednako su prirodni i fundamentalni.

Pored toga što je islam izjednačio muškarca i ženu u njihovim pravima i dao im da podjednako uživaju u časti i odlikovanosti, tu jednakost prenio je i kada su u pitanju obaveze koje čovjek preuzeo od Allaha, dž.š.: namjesništvo na Zemlji, savjesno upravljanje zemaljskim dobrima, robovanje samo Allahu, dž.š. I muškarac i žena imaju obavezu da zauzmu aktivno učešće u kreiranju zdravog ljudskog društva. Oni jedno drugo nadopunjuju i pomažu, a nikako nisu konkurencija niti opozicija jedno drugom.

Međutim, i sve do danas vode se rasprave čak i na Zapadu gdje se pokušava pronaći odgovor na pitanje: Koja je osnovna uloga žene u društvu?

Ponekad se u ovim raspravama zauzima naučni pristup i nude se svakojaka naučna pojašnjenja.

Ponekad se kao osnova za ove rasprave uzima potreba za što većom produktivnošću i proizvodnjom i ovo uglavnom potenciraju ljudi koji u pravi plan stavljaju ekonomski razvoj.

Ponekad je inspiracija za raspravu želja određenih struktura društva za tzv. emancipacijom žene i oslobađanjem od svih stega i normi koje podrazumijevaju bilo kakvo ograničavanje. Nekontrolirana seksualna razuzdanost uzrokovala je značajan pad morala, institucija porodice u temelju je razorena. Sve ovo potpuno je neprihvatljivo i prema islamskom učenju neispravno. Ne želimo da više govorimo o ovom pitanju, zadovoljit ćemo se sa već spomenutim, jer ono o čemu smo počeli govoriti jeste: uloga žene u društvu u kojem živi. Ukratko ćemo se podsjetiti na stavove određenih naučnika, književnika koji su poznati, posebno onih u Francuskoj.

Na ovom mjestu ograničit ćemo se na najnovija saopćenja iz sredstava informiranja.

Prvo: Francuska spisateljica Kristijana Kolanj autorica je djela ”Želim da se vratim u kuću”, a djelo govori o ulozi žene u društvu. Ona smatra da žena treba dati prednost brizi o kući i odgoju djece. Povodom ovog djela organizirana je javna naučna rasprava na jednoj od televizijskih stanica u Francuskoj. U njoj su učestvovali poznati autoriteti iz naučnih krugova iz oblasti pedagogije.

Drugo: Monika Pilijeti, ministrica za ženska pitanja u vrijeme bivšeg predsjednika Kalerija Džiskara Distana, čije su riječi objavljene u arapskom časopisu koji nosi naziv ”MEDŽELLE” u broju koji je objavljen u Londonu 7. 13. 1984. god. na str. 68. i 69. gdje ona odgovara na pozive poznate spisateljice Sejmon Debufor koja je javno obznanila da mrzi kućne poslove, te da žena neće biti slobodna sve dok se ne riješi staranja o djeci, dok ne dođe u takvu situaciju da joj nije potrebno sklapanje braka, te da je instituciju porodice potrebno ukinuti.

Monika joj odgovara sljedećim riječima: “Ja poštujem Sejmon Debufor zbog njene odlučnosti i odvažnosti da se bori za prava žene, ali se ne slažem sa njom u ovim njenim mišljenjima. Ako bismo se mi odrekle rađanja djece, to bi značilo kraj čovječanstva. Vjerujem da je obezvređivanje porodičnog života ustvari obezvređivanje žene i muškarca. Stalno ponavljam da žena nije manje inteligentna niti da ima manje sposobnosti od muškarca, ali u isto vrijeme tvrdim da je žena drugačija od njega.”

Treće: Nakon spominjanja tekstova Sejmon Debufor koja je pozivala u ”oslobađanje” ženskog spola, smatram da bi bilo prikladno spomenuti i knjigu ”Brak” čiji je autor Lion Pelum, predsjednik ministarstva Francuske, 1936. god. U ovoj svojoj knjizi koja je objavljena prije nego je postao predsjednik on poziva da se obavezno izglasa zakon kojim će se dozvoliti ženi da ima spolni odnos sa muškarcem i prije sklapanja braka. Ovi njegovi pozivi izazvali su burne reakcije u to vrijeme.

Četvrto: Nas ovom mjestu ograničit ćemo se na najnovija saopćenja iz sredstava informiranja TV- i štampe.

Francuska spisateljica Kristijana Kolanj autorica je djela ”Želim da se vratim u kuću” a djelo govori o ulozi žene u društvu. Ona smatra da žena treba dati prednost brizi o kući i odgoju djece. Povodom ovog djela organizirana je javna naučna rasprava na jednoj od televizijskih stanica u Francuskoj. U njoj su učestvovali poznati autoriteti iz naučnih krugova iz oblasti pedagogije. Lično sam gledao ovu emisiju.

Monika Pilijeti, ministrica za ženska pitanja u vrijeme bivšeg predsjednika Kalerija Džiskara Distana čije riječi su objavljene u Arapskom časopisu koji nosi naziv ”Časopis” u broju koji je objavljen u Londonu 7.13. 1984. god. na str. 68. i 69. gdje ona odgovara na pozive poznate spisateljice Sejmon Debufor koja je javno obznanila da; mrzi kućne poslove, te da žena neće biti slobodna sve dok se ne riješi staranja o djeci, dok ne dođe u takvu situaciju da joj nije potrebno sklapanje braka, te da je instituciju porodice potrebno ukinuti.

Monika joj odgovara sljedećim riječima: “Ja poštujem Sejmon Debufor zbog njene odlučnosti i odvažnosti da se bori za prava žene, ali se ne slažem sa njom u ovim njenim mišljenjima. Ako bi se mi odrekle rađanja djece to bi značilo kraj čovječanstva. Vjerujem da je obezvrjeđivanje porodičnog života ustvari obezvređivanje žene i muškarca. Stalno ponavljam da žena nije manje inteligentna niti da ima manje sposobnosti od muškarca ali u isto vrijeme tvrdim da je žena drugačija od njega.”

Nakon spominjanja tekstova Sejmon Debufor koja je pozivala u ”oslobađanje” ženskog spola smatram da bi bilo prikladno spomenuti i knjigu ”Brak” čiji autor je Lion Pelum predsjednik ministarstva Francuske 1936. god. O ovoj svojoj knjizi koja je objavljena prije nego je postao predsjednik on poziva da se obavezno izglasa zakon kojim će se dozvoliti ženi da ima spolni odnos sa muškarcem i prije sklapanja braka. Ovi njegovi pozivi izazvali su burne reakcije u to vrijeme.

Razlika islam i ostalih vjera (dio 2/2)

Razlika Islama i drugih vjera? (Dio 2/2)

Ravnoteža između pojedinca i društva

Još jedna jedinstvena karakteristika Islama jeste da uspostavlja ravnotežu između pojedinca i društva. Vjeruje u individualnu ličnost čovjeka i svako će lično [i pojedinačno] biti obračunat pred Bogom. Poslanik Muhammed, neka je na njega Božji spas i mir, kaže:

“Svako od vas je čuvar, i odgovoran je za ono što je u njegovoj vlasti. Vladar je čuvar onih koji su mu podređeni i odgovoran je za njih; muž je čuvar svoje porodice i odgovoran je za njih; žena je čuvar kuće svoga muža i odgovorna je za nju; sluga je čuvar imetka svog vlasnika i odgovoran je za to.”

Čuo sam to od Božjeg Poslanika i mislim da je još dodao: “Muškarac je čuvar imetka svog oca i odgovoran je za to, dakle svi vi ste čuvari i odgovorni ste za svoje štićenike i stvari o kojima se brinete.” (Sahihu-l-Buhari, Sahihu Muslim)

Islam takođe garantuje osnovna prava pojedincu i ne dozvoljava nikome da se mješa u to. Jedan od ciljeva islamskog obrazovanja jeste ispravan razvoj ličnosti jednog čovjeka. Dakle, Islam ne uči da pojedinac treba da se odrekne svoje ličnosti u društvu ili državi.

U Islamu su svi ljudi jednaki, bez obzira na boju, jezik, rasu ili nacionalnost. Poziva se na humanost i briše sve lažne prepreke koje stvaraju rasa, status ili imetak. Nema sumnje da su takve zapreke uvijek postojale, i da i danas postoje, uprkos činjenici da živimo u tzv. dobu prosvećenosti. Islam uklanja sve ove prepreke učeći da je čitavo čovječanstvo jedna porodica kod Boga. Islam, po svojim stanovištima i pristupima, ne dozvoljava nikakve prepreke i razlike na osnovu boje kože, pripadnosti plemenu, krvi ili teritoriji, kao što je to bio slučaj prije dolaska Muhammeda, neka je njega Božji mir. Nažalost, predrasude ovakve vrste postoje i danas u različitim oblicima. Islam želi da ujedini čovječanstvo pod jednom zastavom. U svijetu koji je izdjeljen rivalitetima i zavadama, Islam donosi poruku života i nade na jednu slavnu budućnost.

Istoričar A. J. Toynbee ima zanimljiva zapažanja što se tiče ovoga. U svom djelu “Civilization on Trial”, on piše:

“Dva vidljiva izvora opasnosti – jedan psihološke prirode, a drugi materijalne – u stanju u kakvom se danas nalazi kosmopolitski proleterijat, to jest [vesternizovano čovječanstvo], i koji su značajan element u našem zapadnom društvu, su svijest o rasi i alkohol; i u borbi sa oba ova zla Islam nudi rješenje koje se, ukoliko bude prihvaćeno, može pokazati od velike moralne i društvene vrijednosti.

Brisanje rasne svijesti među muslimanima je jedno od velikih moralnih dostignuća u Islamu, i, kao što je to stanje u savremenom svijetu, postoji potreba za propagacijom ove islamske vrline… Pojmljivo je da duh Islama može da bude blagovremeno “pojačanje” koje bi ovo pitanje riješilo u korist mira i tolerancije.

Što se tiče zla alkohola, ono se najgorim pokazalo među urođenim stanovništvom u tropskim regijama kojima je Zapad “otvorio” vrata svijeta. Ostaje činjenica: čak i preventivne mjere u kojima država najviše učestvuje, a koje postavljaju eksterni autoriteti su nesposobni da oslobode zajednicu nekog društvenog zla sve dok se u srcima ljudi koji se nalaze u tome [zlu] ne probudi želja za slobodom [od tog zla] i dok se ne probudi volja da se ova želja sprovede u djelo. Sada, upravnici sa Zapada, u svakom slučaju oni “anglo-saksonskog” porijekla, su fizičkim “rešetkama boje”, koje rasna svjesnost postavlja, duhovno izolovani od njihovih urođeničkih štićenika; prevođenje urođenika je zadatak za koji njihova kompentencija teško može da se poveća; i u ovom dijelu Islam može da ima svoju ulogu.

U ovim nedavno i brzo “otvorenim” tropskim teritorijama, zapadnja civilizacija je stvorila ekonomski i politčki plenum, ali i, istovremeno, i jednu društvenu i duhovnu prazninu.

Ovdje, dakle, u skorijoj budućnosti, možemo da primjetimo dva vrijedna uticaja koja Islam može da izvrši na kosmopolitski proletariat zapadnog društva koji raspliće svoju mrežu širom svijeta i koja obuhvata cijelo čovječanstvo; dok, u daljoj budućnosti, pretpostavljamo, da će biti mogućih doprinosa Islama na planu manifestacije religije.” (Citat završen.)

Stalnost i promjena

Elementi stalnosti i promjene zajedno postoje u ljudskom društvu i prinuđeni su da tako ostanu. Različite ideologije i kulturni sistemi su napravili grešaku jer su se previše nageli na jednu od ovih strana. Previše naglašavanja stalnosti čini sistem rigidnim i uskraćuje ga svojstva fleksibilnosti i promjene, dok nedostatak stalnih vrijednosti i elemenata koji se ne mijenjaju rezultiraju u moralnom relativizmu, bezobličnošći i anarahiji.

Dakle, ono što nam treba jeste ravnoteža između ovo dvoje – sistem koji bi mogao istovremeno ispunjava zahtjeve stalnosti i promjena. Jedan američki sudija, Justice Cardozo, ispravno kaže: “Najveća potreba današnjeg vremena jeste jedna filozofija koja će biti posrednik između proturječnih zahtjeva stabilnosti i progresa, i koja može da pruži princip rasta.” Islam nudi ideologiju, koja zadovoljava zahtjeve stabilnosti, ali i promjene.

Dublje razmišljanje nam otkriva činjenicu da život u sebi sadrži elemente kako permanentnosti (stalnosti) tako i promjene – niti je tako rigidan i nefleksibilan tako da ne dozvoljava nikakvu promjenu čak i u stvarima koje su detalji, niti je u toj mjeri fleksibilan i promjenljiv da čak ni njegove osobenosti nisu trajne. Ovo postaje jasno posmatranjem fizioloških promjena u ljudskom tijelu, jer se svako tkivo u tijelu mijenja po nekoliko puta u toku jednog života, iako osoba ostaje ista. Lišće jednog drveta, cvijeće i plodovi se mijenjaju ali drvo sa svojim osnovnim svojstvima ostaje nepromjenjeno. Životna je zakonitost da elementi stalnosti I promjene moraju da zajedno postoje u jednoj harmoničnoj relaciji.

Samo takav sistem života koji može da ispuni zahtjeve oba ova elementa [trajnost i promjena], može i da zadovolji potrebe ljudske prirode i ljudskog društva. Osnovni problemi života ostaju isti u svim vremenima i na svim podnebljima, ali načini i putevi kojima se ti problemi rješavaju, kao i sama tehnika upravljanja problemom se vremenom mijenjaju. Islam uspijeva da u centar pažnje stavi novi pogled na ovaj problem i da ga riježi na realan način.

Kur’an i Sunnet u sebi sadrže vječnu uputu datu od Gospodara svemira. Ova uputa dolazi od Boga, Koji nije ograničen ni prostorom ni vremenom, i, takvi su i principi individualnog i socijalnog ponašanja objavljeni od strane Njega Uzvišenog: zasnovani na stvarnosti i vječni su. Ali, Bog je ostavio nama samo široke principe i dao je čovjeku slobodu da ih primjeni u svakom vremenu na način koji je podesan duhu i uslovima tog vremena. Kroz idžtihad (intelektulani napor sa ciljem dolaska do istine) ljudi jednog vremena pokušavaju da implementiraju i primjene božansku uputu na probleme njihovog vremena. Dakle, osnovna uputa je stalne prirode, dok metode primjene se mijenjaju sa svojstvenim potrebama svakog vremena. To je razlog koji Islam čini uvijek savremenim.

Kompletan zapis svih učenja sačuvan

Posljednja po redu, ali ne i po važnosti, je činjenica da su učenja Islama sačuvana u svom originalnom obliku. Posljedica toga je da je Božja uputa dostupna bez izmjena bilo kakve vrste. Kur’an je knjiga i riječ objavljena od Boga, koja je prisutna već četrnaest vijekova, a još uvijek je dostupna u svom prvobitnom obliku. Detalji života Poslanika (sallAllahu alejhi ve sellem) i njegovih učenja postoje u svojoj prvobitnoj čistini. Nije bilo ni jedne promjene u ovom istorijskom zapisu. Izreke i zapis Poslanikovog (sallAllahu alejhi ve sellem) života su došli do nas besprimjernom preciznošću i vjerodostojnošću u radovima Hadisa i Sire (biografije Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem). Čak i jedan dio nemuslimanskih kritičara priznaju ovu činjenicu.

Ovo su samo neke od jedinstvenih osobenosti Islama koje učvršćuju stav da je Islam vjera čovjeka, vjera današnjice i vjera sutrašnjice. Ovi principi su privukli milione ljudi kako u prošlosti tako i u sadašnjosti i podstakli su ih da posvjedoče da je Islam religija istine i da je to Ispravni put čovječanstva. Nema sumnje da će ovi principi i nastaviti da privlače ljude i u budućnosti. Ljudi sa čistim srcama i iskrenom težnjom istinom će nastaviti da govore:

“Svjedočim da nema nikoga koji je dostojan obožavanja izuzev Boga, Koji je Jedan, i Kome nema sudruga, i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik.”

Završavamo sa riječima Džordža Bernarda Šoa (George Bernard Shaw):

“Uvijek sam imao visoko cijenio Muhammedovu (sallAllahu alejhi we sellem) vjeru zbog njene prelijepe vitalnosti. To je jedina religja, za koju mi se čini da posjeduje taj kapacitet koji mu omogućuje da da izađe na kraj sa promjena u, koji može da bude privlačan svakom dobu. Izučavao sam život ovog divnog čovjeka, i, po mom mišljenju on je daleko od toga da bude Antihrist, već bi trebao da se zove Spasitelj čovječanstva. Vjerujem da, ako bi se čovjeku poput njega dala vlast nad svijetom, da bi uspio u rješavanju problema [svijeta] i donio bi toliko poželjkivani mir i sreću. Moja prognoza je da će vjera Muhammeda postati prihvatljjiva za Evropu sjutrašnjice, kao što počinje da bude prihvatljiva Evropi današnjice.”

Prevedeno sa IslamReligion.com