Nadnaravni Kur’an, 2. dio: Kur’an naspram orjentalista

Nadnaravni Kur’an (dio 2/11): Kur’an i orjentalisti

Jedna od vodećih muslimanskih ličnosti u Americi, Džemal Zerebozo, diskutuje o nadnaravnostima Kur’ana, i o ulozi koju su one igrale u njegovom putu u islam. U drugom dijelu se govori o poređenju Kur’ana sa onoim što orjentalisti kažu o njemu.

Morate imati u vidu da se ovo odigralo 1976. godine. To je, dakle, bilo prije nego su se Iranska revolucija i islam pojavili svugdje u medijima. Tada nisam poznavao nijednog muslimana. (Živio sam u jednom relativno malom gradu sa koledžom, i pogrešno sam pretpostavljao da u stvari tamo i nema muslimana.) Stoga, nije ni bilo nikoga ko bi me ubjedio u istinitost islama. U stvari, prešao sam na islam prije nego sam upoznao ijednog muslimana, dajući sve od sebe da naučim kako da obavljam molitvu iz knjige “The Dictionary of Islam” (“Rječnik islama”) koju je napisao jedan misionar, T. P. Hughes.

Dakle, većina informacija koju sam dobijao o islamu dolazila je od strane nemuslimana. Tada sam imao pristup samo malom broju knjiga koje su pisali muslimani. U stvari, mogu da se sjetim samo jednog rada, jednog relativno malog rada Mevdudija. [1]. No, mogao sam nabaviti par prevoda Kur’ana koje su radili muslimani. U mom slučaju, čitao sam prevod Abdullaha Jusufa Alija.

U suštini, situacija je istinski bila ovakva: Kur’an naspram djela pisanih od strane nemuslimana. U opštem slučaju, ovi nemuslimani su bili primorani da hvale islam, i danas i tad, ali su uvijek pokušavali da neđu neku manjkavost u samim temeljima vjere. Tako su istupali sa mnogim teorijama koje se tiču Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i Kur’ana. Njihove kritike bih čitao naporedo sa Kur’anom.

Mnogi pisci, koje sam ja čitao, su jasno govorili da Kur’an nije objava od Boga, već da ga je napisao poslanik Muhammed, neka su na njega Božja milost i blagoslov. Takav stav su imali: Richard Bell u The Qur’an: Translated With a Critical Re-arrangement of the Surahs, Arberry u njegovom predgovoru u njegov prevod Kur’ana i Kenneth Cragg u The Call of the Minaret, ad nauseum. [2]

No, kako Montgomery Watt primjećuje, ovo je samo po sebi povlačilo mnoga pitanja. Ako je Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem, stvarno bio falsifikator, da li je ono što je radio – radio sa zlom namjerom? Nije bilo poznato da je bio nepoštena osoba i osoba sklona lažima, šta je onda dovelo do te promjene? Dalje, ako je on to stvarno uradio sa zlom namjerom, odakle mu sve te informacije koje se nalaze u Kur’anu, pogotovo ako uzmemo u obzir da je živio u jednom mjestu poput Mekke? Da li je imao učitelje? Ako jeste, ko su oni bili i gdje je dokumentovano da je on imao učitelje?

Da budem iskren: nisu na mene baš ostavili utiska oni koji su tvrdili da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, imao učitelje koji su ga snabdijevali svim informacijama koje će kasnije ući u Kur’an. U opštem slučaju, ovi autori bi iznosili neke slučajne susrete ili, pak, pojedinačne. Tako, na primjer, Muir i Margoliouth, su informacije koje se nalaze u Kur’anu pripisivali Behiri, svešteniku kojeg je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, sreo u Siriji, sa 12 godina, kao član trgovačke karavane, mnogo prije nego je postao poslanik. Ovakvi argumenti su bez imalo sumnje nelogični i krajnje neprihvatljivi razumu. Nisam ni trošio puno vremena na ovakve argumente.

Neki kritičari su bili primorani reći da je poslanik Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve selleme, bio izuzetno iskrena i poštena osoba. Takođe su primjetili da on nije imao nikakve materijalne dobiti, jer je nastavio da živi poštenim i skromnim životom. Dakle, zaključili su da je bio iskren, ali da je bio u velikoj zabludi! No, ipak, čak i da je bio u nekoj zabludi, odakle mu sve te informacije? Neki su govorili da je to došlo podsvjesno. Anderson je to čak nazvao “wishful thinking” – zamišljenošću. Neki su rekli da je bolovao od epilepsije te da je Objava rezultat epileptičkih napada. Ove teorije se možda čine mogućim nekome ko jednostavno pročita ove tvrdnje, ne uzimajući Kur’an da ga čita i izučava. Kao što ćemo kasnije u predavanju vidjeti, jednostavno previše je informacija u Kur’anu da bi one mogle biti rezultat podsvjesti pojedinca.

Još jedna tipična tvrdja koju sam čitao jeste da je poslanik Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve selleme, bio neka vrsta “nacionaliste”, kojem je glavni cilj bio ujedinjenje Arapa. Tipičan način ovakvog mišljenje se ogleda u “Novoj Katoličkoj enciklopediji” (The New Catholic Encyclopedia), gdje se kaže: “Oko 40-te godine dobio je “poslanički poziv” da ujedini Arape pomoću monoteizma.” [3]

Ovaj pristup se može smatrati potpunijim, jer ne teži da ismije Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve selleme, na bilo koji način. Ali, istovremeno, na osnovu samo jednog čitanja Kur’ana, ova tvrdnja mi se činila nelogičnom. Dovoljno je reći da ne postoji nijedan dio Kur’ana koji se obraća Arapima. U Kur’anu, Bog se obraća čovječanstvu, ili ljudima, vjernicima i nevjernicima. Ako je ova knjiga namjenjena samo Arapima, zašto im se onda nikad ne obraća direktno, već, umjesto toga, koristi uopštene pojmove koji se tiču čitavog čovječanstva?

U svakom slučaju, izobilje različitih pogleda koji se tiču Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve selleme, je meni bio znak da se nešto nedokučivo desilo svim ovim autorima. Sve ovo je meni dio dokaz da Kur’an u sebi posjeduje nešto, jer bi ga inače “otpisali” kao neko obično djelo, koje nije ni vrijedno pobijanja ili diskutovanja. To me je čak još više privuklo Kur’anu. Ovo je nešto što ćemo vidjeti kasnije: djela koja su trebala da me udalje od Kur’ana su mene u stvari ubjeđivala da fa još više izučavam.

Bilješke:

[1] Ubrzo iza toga sam naišao na knjigu jednog čovjeka sa muslimanskim imenom. To je bila knjiga “Duh islama” (The Spirit of Islam) od Sera Sejida Emira Alija. Knjigu se napisao jedan notorni modernista, i ja sam, čak tada, primjećivao knoge suprotnosti sa onim što sam do tada naučio o islamu. Primjetno je da je Sejid Emir Ali vjerovao da je sam Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, napisao Kur’an.

[2] Zainteresovanom čitaocu preporučio bih da pročita sljedeća djela, kako bi se upoznao sa kritikama mnogih pogleda orjentalista (nemuslimana koji pišu o Kur’anu): Mohammad Khalifa, The Sublime Quran and Orientalism (London: Longman, 1983); Muhammad Mohar Ali, The Quran and the Orientalists (Ipswich, England: Jamiyat Ihyaa Minhaaj al-Sunnah, 2004).

[3] New Catholic Encyclopedia (Washington: The Catholic University of America, 1981), tom I, str. 715.  Citat Hamze Mustafe Ndžozija, “Izvori Kur’ana: kritički pogled na teorije autorstva” (The Sources of the Quran: A Critical Review of the Authorship Theories), Rijad, Saudijska Arabia: Svjetsko Udruženje Muslimanske Omladine, 1991), str. 17. očigledno, ne sve knjige koje sam tada čitao su mi i danas dostupne, nekih 30 godina kasnije. Međutim, slećam se osnovnih radova koje sam čitao i osnovnih poruka tih radova. No, najvećim dijelom, diretkni citati su “rekonstruisani” kroz izvore koji su mi dostupni i vremenu pisanja ovog.

Tekst preuzet sa IslamReligion.com. Sva prava zadržava IslamReligion.com.