Put u islam (knjiga)

Hvala Allahu Uzvišenom, selam i spas na Allahova Poslanika, njegovu porodicu, plemenite ashabe i one koji slijede njegovu uputu.

Sreća je cilj kojem se teži i koji se želi. Svako ljudsko biće na zemaljskoj kugli žudi za srećom i bježi od tuge i potištenosti. Razni pisci, mislioci, filozofi, pjesnici i ljekari nastojali su pronaći puteve koji vode ka sreći i blagostanju i svi su o tome imali svoje teorije.

Međutim, sreća koju postigne većina njih manjkava je, nepotpuna ili prividna. Najviše liči na opijum kojeg uživalac konzumira pa u prvi tren osjeti opijenost. Međutim, kada utjecaj oslabi tuga mu se udvostručena vrati. Razlog je u tome jer oni ne poznaju osnov i izvor istinske sreće, vjeru u Allaha Uzvišenog.

To je tajna i najpouzdaniji put do sreće, jer samo će onaj koji vjeruje u Allaha  Uzvišenog i Njegovu uputu slijedi, postići istinsku sreću na oba svijeta.

Ova te knjiga poziva istinskoj sreći jer te vodi u vjerovanje Gospodara Koji te je stvorio, vodi te u istinsko uvjerenje koje prihvata tvoj zdrav razum i tvoja čista priroda. Na osnovu njega spoznaješ ishodište i utočište čovjeka, smisao njegovog postojanja. I još mnogo toga što će ti predočiti stranice ove knjige.

Ova knjiga predstavlja ti vjeru islam kojom je Allah zapečatio sve vjere i želi da je svi Njegovi robovi slijede.

Također, iz knjige ćeš spoznati veličinu ove vjere, istinitost njenog nauka i pogodnosti za svako vrijeme, mjesto i narod.

Ako se nakon ove knjige budeš želio podrobnije informisati, možeš nastaviti istraživanje ili pitati o eventualnim nejasnoćama, jer islam je otvorena vjera, koja ni pred kim nije zatvorena, niti izbjegava pitanja, ma koliko ih bilo, jer islam daje odgovor na svaku upitanost i daje rješenje za svaku situaciju. Zato krenimo u teme knjige, Allah je najbolji pomagač i oslonac, neka je selam i spas na poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, njegovu porodicu i ashabe.

Preuzeto sa: Minber.ba

Advertisements

Razumski odgovor na pitanje "Zasto islam?" (dr Dza’fer Sejh Idris)

Large Mushaf

Sa imenom Allaha, Svemilosnog, Milostivog!

Zašto islam? (sa predavanja dr Dža’fera Šejha Idrisa)

Zašto islam? Pitanje “zašto?” zahtjeva racionalan odgovor. Međutim, mnogi ljudi misle da nije moguće dati racionalne odgovore na pitanja koja se tiču ideologija (pod pojmom ideologija podrazumijevamo sistem misli, mišljenja). Oni vjeruju da je prihvatanje bilo koje teističke ideologije iracionalan čin. Ne može se zanemariti činjenica da mnogi ljudi nemaju logične razloge da prihvate određene ideologije i nastavljaju da ih se drže samo zato što su odrasli u određenim zajednicama. Prihvataju takve ideologije na isti način na koji bi prihvatili dio tradicionalne nošnje koja se prenosi generacijama. Na primjer, osoba je možda prihvatila nacionalističku ideologiju iz jednostavnog razloga što je to najbolji način da se dobije podrška masa i da se time dobije lična, politička moć.

Što se tiče pripadnosti ideologijama, analizirajmo dva česta pogleda:

  • Prvi kaže da svaka pripadnost bilo kojoj ideologiji u kojoj postoji neko božanstvo mora da bude iracionalna.

Ono od čega polaze oni koji ovo kažu je da su osnove svih ovakvih ideologija van granica shvatanja ljudskog razuma. Oni koji su prihvatali ovu premisu su zaključili da su sve vrste ovakvog “vjerovanja” zasnovane na iracionalnim i imaginarnim mislima a ne na stvarnosti.

  • Ovom suprotan pogled dijele ljudi koji pokušavaju da opravdaju svoje “vjerovanje” u određene iracionalne ideje tvrdeći da je razum ograničen.

U stvari, sljedbenici ovakve ideologije tvrde da se ljudi trebaju predati takvim idejama jednostavno sa “vjerom.” Zaključak ovih ljudi jeste da je ultimativna stvarnost iracionalna po svojoj suštini i da je van granica shvatanja ljudskog uma. Nastavljaju i kažu da se njihova ideologija mora prihvatiti i “vjerovati” u nju bez razloga, da bi se stiglo do nekog vida “spasa.”

Ovaj tip argumenta je izuzetno težak za prihvatanje, jer se mi kao ljudska bića možemo pitati: Šta mi, osim naših razuma, imamo a što nam pomaže da usvajamo znanja? Ako nam je rečeno da “vjerujemo” u nešto što je iracionalno (tj. bez ikakvog logičnog razloga), kao recimo biće koje je istovremeno smrtno i besmrtno, ne možemo nikako da “svarimo” tu izjavu. Prema tome, prirodno je da tražimo da naš način mišljenja i života bude zasnovan samo na konceptima čija se tačnost može provjeriti.

Vratimo se na prvi pogled koji se tiče pripadnosti ideologijama. Vidimo da ovaj pogled brani stav da ne možemo i ne trebamo da vjerujemo u nešto što ne možemo shvatiti. Naglašavamo riječ shvatiti, pa je moramo definisati. Tačno je da ne možemo imati adekvatnu mentalnu sliku nekih matematičkih ili naučnih činjenica. Na primjer, ne možemo imati adekvatnu mentalnu ili vizuelnu sliku zakrivljenosti svemira ili matematičkog koncepta beskonačnosti. Niti možemo sebi “mentalno naslikati” način na koji životinje osjećaju stvari, kao npr. način na koji slijepi miševi “vide” pomoću ultrazvučnih talasa. Ali, mi znamo da su ovi koncepti tačni na osnovu čvrstih dokaza, a ne na osnovu nekih iracionalnih ideja. Dakle, možemo reći da mi stvarno shvatamo ove stvari.

Sada, kako stoje stvari sa jednim, sveznajućim entitetom koji je stvorio unvierzum. Nemoguće je da sebi stvorimo mentalnu ili vizuelnu sliku takvog entiteta, jer nam dokazi kažu da ovaj entitet ne liči na ono što se nalazi u ovome svemiru. Ovaj entitet je nezavisan o vremenu i prostoru. Dokaz postojanja ovog jednog inteligentnog bića se nalazi u dizajnu same prirode, koju možemo slobodno da istražujemo. Dakle, takva jedna ideologija jeste racionalna. Kada pojedinac ovo uoči – kroz potvrđivanje – onda možemo da proslijedimo do sljedećeg pitanja, a to je: Zašto islam?

Jedan od glavnih problema ateističke ideologije je taj što ne može da objasni inteligenciju u procesima univerzuma. Još jedan problem je taj što teži ka tome da život liši svog smisla. Dalje, znamo da su ljudska bića po prirodi sklona tome da budu poštena. Međutim u ateizmu mi imamo negiranje ultimativnog tvorca i svega nakon smrti, što stvara kontradikcije i dovodi do nekonzistentnosti u ponašanju: sa jedne strane imamo ljudsko biće koje prirodno teži tome da bude pošteno, dok sa druge strane imamo nepoštenje kako bi se “život maksimalno iskoristio.” (Ako bi svako insistirao na tome da se “život maksimalno iskoristi,” društvo koje poznajemo danas ne bi postojalo. Kao jedan slučaj u ovoj tački, razmatrajmo situaciju da svi oni koji žele da “što je više moguće iskoriste ovaj svijet” pribjegnu krađi. Ako bi se ovo desilo, niko ne bi proizvodio nijedno dobro koje bi svako od nas mogao da ukrade. Očigledno, “maksimalno iskorištavanje ovog svijeta” je osuđeno na propast. Da li onda može da bude održiv sistem vjerovanja?)

Govoreći u nešto širem smislu, što se deističkih religija tiče, imamo objavljene, iskrivljene i religije koje je čovjek izmislio. Lako je zaključiti da je način života koji je Tvorac objavio čovječanstvu iznad onih koje je izmislio čovjek.Ako neko želi da slijedi savjet Onoga koji je stvorio svemir i sve što je u njemu – a što se tiče onoga što koristi i onoga što šteti – onda je bolje vratiti se na izvornu objavu nego vratiti se toj istoj objavi koja je ili izmišljena ili iskrivljena od strane ljudi.

Te ideologije koje tvrde da se zasnivaju na objavama se mogu podvrgnuti testovima, od kojih je prvi i najvažniji test konzistencije, i pri tome imamo dva tipa konzistencije: unutrašnju i spoljašnju. Unutrašnja konzistencija znači da nijedna rečenica u jednoj knjizi nije kontradiktorna nekoj drugoj. Spoljašnja konzistencija znači da se nijedan dio jedne knjige ne suprotstavlja činjenicama koje znamo, bilo da su psihiloške, fizičke, hemijske, istorijske, geografske, biološke ili bilo koje druge prirode. Primjenjujući ove testove, imajte u vidu najvažniju istinu do koje drže sve navodno objavljene vjere, a to je: postojanje savršenih svojstava Boga. Bog je u svim ideologijama koje tvrde da su objavljene Sveznajući, Svemilosni, Vječni itd. Međutim, iz nekih knjiga se da zaključiti da je znanje Boga ograničeno ili nesavršeno time što se kaže, na primjer, da je čovjek zaveo čovjeka. Nasuprot tome, Kur’an nam daje savršen koncept jednog, sveznajućeg tvorca ovog svemira.

Ovo nas vodi sljedećem testu – test autentičnosti. Pitanje koje trebamo postaviti jeste da li spisi koje danas imamo su stvarno dio komunikacije Tvorca sa čovječanstvom. Izučavanjem istorije islama zaključujemo da je današnji Kur’an tačno onakav kakav je i objavljen prije 1400 godina. Tokom objavljivanja, pamćen je i zapisivam od strane velikog broja ljudi.

Još jedan test je test obuhvatnosti. Jedna istinski obuhvatna ideologija, objavljena čovječanstvu od strane Stvoritelja, bi opisivala najkorisniji sistem u svim sferama ljudskog života, uključujući političku, ekonomsku, socijalnu, medicinsku i sferu koja se tiče okoline.

Na kraju možemo pogledati na test univerzalnosti. Jasno je da ideologija koja je istorijski ili geografski vezana za nešto nije dobra koliko je to ona koja je primjenjiva za sve ljude, bez obzira na mjesto i vrijeme u kome se nalaze.

Kao zaključak, možemo reći da koristeći kriterijume univerzlanosti, obuhvatnosti, autentičnosti, i prije svega, konzistentnosti, naći ćemo da je Kur’an jedinstvem i da je vrijedan izučavanja. Interesantno je da sam Kur’an naglašava ovaj pristup gore. Na primjer, u 82. ajetu 4. sure se kaže: “A zašto oni ne razmisle o Kur’anu? Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti.”

Nadnaravni Kur’an, 3.dio: Sveti spisi moraju biti od Boga

Sa imenom Allaha, Svemilosnog, Milostivog

Nadnaravni Kur’an, 3. dio: Sveti spisi moraju biti od Boga

Da bi jedna vjera bila istinita, mora biti od Boga u potpunosti, u dijelovima koji se ne mogu odvojiti od vjere, a ne samo da joj porijeklo bude od Boga.

Moj prvi kriterijum: Ako tražim Božju vjeru, onda Sveti spisi moraju biti od Boga

Dok sam izučavao vjere, jedan od mojih ciljeva je bio da čitam njihove svete spise direktno, kako bih sa izvora saznao šta ta vjera propovjeda. Očigledno je to ono što je u meni probudilo radoznalost da čitam Kur’an.

Već sam imao jaku vjeru u Boga i bio sam ubjeđen u postojanje Svevišnjeg Bića. U stvari, jedno vrijeme, sad bio čas hrišćanin čas deista, idući stopama Voltera i mnogih drugih “očeva” Sjedinjenih Država.

Dakle, s obzirom da sam već bio vjernik u Boga, moj prvi kriterijum za istinsku vjeru bio je: porijeklo vjere mora biti od Boga. Niko ne može bolje poznavati Boga od samog sebe. On je izvan granica ljudskog iskustva. Niko ne zna s kakvim načinom života je zadovoljan osim Njega. Iako je čovjek u mogućnosti da izvede neke ispravne zaključke o Bogu, ipak, suportono je razumu da neko tvrdi da je, ne oslanjajući se na Objavu od Boga, otkrio neki način na koji se Bog može obožavati, a sa kojim je On zadovoljan. Stoga, ukoliko je cilj jednog srca da zadovolji Boga i da Ga obožava kako Ga treba obožavati, onda nema drugog izvora do da traži uputu od Njega.

Prema tome, logično je da svaka religija koja potiče od čovjeka nije jedna od mogućih izbora. Koliko god da se čovjek trudio, ne može nikad sa potpunom sigurnošću da govori na koji način treba Boga obožavati.

Važno je reći da ovaj kriterijum ne kaže da je jednom Bog imao ulogu u formiranju jedne vjere. Ne, ovaj kriterijum kaže da je kompletno učenje od Boga. Postoje neke vjere koje su možda od Boga objavljene, ali su se nakon toga njeni sljedbenici oslonili na ljudski razum kako bi istu vjeru prilagođavali i mijenjali. U ovom procesu, oni su u stvari stvorili novu vjeru, različitu od one koju je Bog objavio. U potrazi za istinskom vjerom, ovo otpada kao mugćnost. Ono što Bog objavi, tome ne trebaju poboljšanja niti izmjene od strane ljudi. Svaka takva promjena znači odstupanje od Božje objave. Stoga, svaka izmjena samo udaljava čovječanstvo od ispravnog načina obožavanja Boga. Zatim, Bog je u mogućnosti da objavi savršenu vjeru za bilo koje doba i bilo koje podneblje. Ako ima potrebe za mijenjanjem, to ovlašćenje pripada samo Bogu. Drugim riječima: Bog ima slobodu da mijenja Svoje zakone shodno Svojoj mudrosti i znanju, na primjer: iz milosti prema Svojim robovima ili kao kazna. Može da pošalje novu objavu ili čak da pošalje novog poslanika. Sa ovim nema logičkih problema. Ali, ogromni problemi nastaju kada ljudi počnu da “popravljaju” Božju objavu.

Dakle, prvi kriterijum konstatuje da istinska vjera porijeklom mora biti od Boga. Međutim, ovo nije dovoljno. Drugi kriterijum bi bio: učenja koja je Bog objavio moraju biti sačuvana u njihovom izvornom obliku. Ovo je očigledno. Ako je objava prvobitno bila od Boga, ali je kasnije iskrivljena od strane ljudi, onda pred sobom imate mješavinu Božje vjere i ljudskih umetanja. Ovo više nije čista Božja vjera. Iako je ovo u velikoj mjeri očigledno, za čuditi se koliko ima ljudi koji o ovome nisu nimalo razmišljali, te slijede spise ili učenja koji se istorijski ne mogu ovjeriti.

Prva nadnaravnost Kur’ana: Podrobno očuvanje

U stvari, ovo je prva stvar koja me je zadivila što se Kur’ana tiče. Čak i oni koji su bili izrazito antiislamski nastrojeni u svojim djelima, poput Sira Williama Muira, bi priznali da je Kur’an koji imamo danas sačuvan još iz vremena poslanika Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem.[1] U stvari, oni koji su pokušali da budu navjećim kritičarima i da unesu sumnju u autentičnost kompletnog Kur’ana, poput Jefferya, su me još više zadivili količinom podataka koje imamo a koje se tiču ovog teksta.

Da bi mogli da u potpunosti uočite vrijednost ove tačke, morate da imate u obzir da sam bio hrišćanin. Igrom slučaja, ovaj rad nema za namjeru kritiku hrišćanstva. Međutim, to je moja pozadina iz koje dolazim, i to je test kojim sam ispitivao ostale vjere. Zbog toga, dosta sam upoređivao hrišćanstvo i ostale vjere, uključujući i islam. Dakle, nemam drugog izbora do da se vraćam na hrišćanstvo, jer je ovo rad koji prikazuje moja iskustva.

Bilješke:

[1] Citate brojnih nemuslimanksih pisaca koji potvrđuju autnetičnost Kur’ana možete naći u: Dialogue Between Islam and Christianity: Discussion of Religious Dogma Between Intellectuals from the Two Religions (Fairfax, VA: Institute of Islamic and Arabic Sciences in America, 1999), stranice od 295.

Prevedeno sa IslamReligion.com

Sva prava zadržava IslamReligion.com

Nadnaravni Kur’an, 2. dio: Kur’an naspram orjentalista

Nadnaravni Kur’an (dio 2/11): Kur’an i orjentalisti

Jedna od vodećih muslimanskih ličnosti u Americi, Džemal Zerebozo, diskutuje o nadnaravnostima Kur’ana, i o ulozi koju su one igrale u njegovom putu u islam. U drugom dijelu se govori o poređenju Kur’ana sa onoim što orjentalisti kažu o njemu.

Morate imati u vidu da se ovo odigralo 1976. godine. To je, dakle, bilo prije nego su se Iranska revolucija i islam pojavili svugdje u medijima. Tada nisam poznavao nijednog muslimana. (Živio sam u jednom relativno malom gradu sa koledžom, i pogrešno sam pretpostavljao da u stvari tamo i nema muslimana.) Stoga, nije ni bilo nikoga ko bi me ubjedio u istinitost islama. U stvari, prešao sam na islam prije nego sam upoznao ijednog muslimana, dajući sve od sebe da naučim kako da obavljam molitvu iz knjige “The Dictionary of Islam” (“Rječnik islama”) koju je napisao jedan misionar, T. P. Hughes.

Dakle, većina informacija koju sam dobijao o islamu dolazila je od strane nemuslimana. Tada sam imao pristup samo malom broju knjiga koje su pisali muslimani. U stvari, mogu da se sjetim samo jednog rada, jednog relativno malog rada Mevdudija. [1]. No, mogao sam nabaviti par prevoda Kur’ana koje su radili muslimani. U mom slučaju, čitao sam prevod Abdullaha Jusufa Alija.

U suštini, situacija je istinski bila ovakva: Kur’an naspram djela pisanih od strane nemuslimana. U opštem slučaju, ovi nemuslimani su bili primorani da hvale islam, i danas i tad, ali su uvijek pokušavali da neđu neku manjkavost u samim temeljima vjere. Tako su istupali sa mnogim teorijama koje se tiču Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i Kur’ana. Njihove kritike bih čitao naporedo sa Kur’anom.

Mnogi pisci, koje sam ja čitao, su jasno govorili da Kur’an nije objava od Boga, već da ga je napisao poslanik Muhammed, neka su na njega Božja milost i blagoslov. Takav stav su imali: Richard Bell u The Qur’an: Translated With a Critical Re-arrangement of the Surahs, Arberry u njegovom predgovoru u njegov prevod Kur’ana i Kenneth Cragg u The Call of the Minaret, ad nauseum. [2]

No, kako Montgomery Watt primjećuje, ovo je samo po sebi povlačilo mnoga pitanja. Ako je Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem, stvarno bio falsifikator, da li je ono što je radio – radio sa zlom namjerom? Nije bilo poznato da je bio nepoštena osoba i osoba sklona lažima, šta je onda dovelo do te promjene? Dalje, ako je on to stvarno uradio sa zlom namjerom, odakle mu sve te informacije koje se nalaze u Kur’anu, pogotovo ako uzmemo u obzir da je živio u jednom mjestu poput Mekke? Da li je imao učitelje? Ako jeste, ko su oni bili i gdje je dokumentovano da je on imao učitelje?

Da budem iskren: nisu na mene baš ostavili utiska oni koji su tvrdili da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, imao učitelje koji su ga snabdijevali svim informacijama koje će kasnije ući u Kur’an. U opštem slučaju, ovi autori bi iznosili neke slučajne susrete ili, pak, pojedinačne. Tako, na primjer, Muir i Margoliouth, su informacije koje se nalaze u Kur’anu pripisivali Behiri, svešteniku kojeg je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, sreo u Siriji, sa 12 godina, kao član trgovačke karavane, mnogo prije nego je postao poslanik. Ovakvi argumenti su bez imalo sumnje nelogični i krajnje neprihvatljivi razumu. Nisam ni trošio puno vremena na ovakve argumente.

Neki kritičari su bili primorani reći da je poslanik Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve selleme, bio izuzetno iskrena i poštena osoba. Takođe su primjetili da on nije imao nikakve materijalne dobiti, jer je nastavio da živi poštenim i skromnim životom. Dakle, zaključili su da je bio iskren, ali da je bio u velikoj zabludi! No, ipak, čak i da je bio u nekoj zabludi, odakle mu sve te informacije? Neki su govorili da je to došlo podsvjesno. Anderson je to čak nazvao “wishful thinking” – zamišljenošću. Neki su rekli da je bolovao od epilepsije te da je Objava rezultat epileptičkih napada. Ove teorije se možda čine mogućim nekome ko jednostavno pročita ove tvrdnje, ne uzimajući Kur’an da ga čita i izučava. Kao što ćemo kasnije u predavanju vidjeti, jednostavno previše je informacija u Kur’anu da bi one mogle biti rezultat podsvjesti pojedinca.

Još jedna tipična tvrdja koju sam čitao jeste da je poslanik Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve selleme, bio neka vrsta “nacionaliste”, kojem je glavni cilj bio ujedinjenje Arapa. Tipičan način ovakvog mišljenje se ogleda u “Novoj Katoličkoj enciklopediji” (The New Catholic Encyclopedia), gdje se kaže: “Oko 40-te godine dobio je “poslanički poziv” da ujedini Arape pomoću monoteizma.” [3]

Ovaj pristup se može smatrati potpunijim, jer ne teži da ismije Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve selleme, na bilo koji način. Ali, istovremeno, na osnovu samo jednog čitanja Kur’ana, ova tvrdnja mi se činila nelogičnom. Dovoljno je reći da ne postoji nijedan dio Kur’ana koji se obraća Arapima. U Kur’anu, Bog se obraća čovječanstvu, ili ljudima, vjernicima i nevjernicima. Ako je ova knjiga namjenjena samo Arapima, zašto im se onda nikad ne obraća direktno, već, umjesto toga, koristi uopštene pojmove koji se tiču čitavog čovječanstva?

U svakom slučaju, izobilje različitih pogleda koji se tiču Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve selleme, je meni bio znak da se nešto nedokučivo desilo svim ovim autorima. Sve ovo je meni dio dokaz da Kur’an u sebi posjeduje nešto, jer bi ga inače “otpisali” kao neko obično djelo, koje nije ni vrijedno pobijanja ili diskutovanja. To me je čak još više privuklo Kur’anu. Ovo je nešto što ćemo vidjeti kasnije: djela koja su trebala da me udalje od Kur’ana su mene u stvari ubjeđivala da fa još više izučavam.

Bilješke:

[1] Ubrzo iza toga sam naišao na knjigu jednog čovjeka sa muslimanskim imenom. To je bila knjiga “Duh islama” (The Spirit of Islam) od Sera Sejida Emira Alija. Knjigu se napisao jedan notorni modernista, i ja sam, čak tada, primjećivao knoge suprotnosti sa onim što sam do tada naučio o islamu. Primjetno je da je Sejid Emir Ali vjerovao da je sam Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, napisao Kur’an.

[2] Zainteresovanom čitaocu preporučio bih da pročita sljedeća djela, kako bi se upoznao sa kritikama mnogih pogleda orjentalista (nemuslimana koji pišu o Kur’anu): Mohammad Khalifa, The Sublime Quran and Orientalism (London: Longman, 1983); Muhammad Mohar Ali, The Quran and the Orientalists (Ipswich, England: Jamiyat Ihyaa Minhaaj al-Sunnah, 2004).

[3] New Catholic Encyclopedia (Washington: The Catholic University of America, 1981), tom I, str. 715.  Citat Hamze Mustafe Ndžozija, “Izvori Kur’ana: kritički pogled na teorije autorstva” (The Sources of the Quran: A Critical Review of the Authorship Theories), Rijad, Saudijska Arabia: Svjetsko Udruženje Muslimanske Omladine, 1991), str. 17. očigledno, ne sve knjige koje sam tada čitao su mi i danas dostupne, nekih 30 godina kasnije. Međutim, slećam se osnovnih radova koje sam čitao i osnovnih poruka tih radova. No, najvećim dijelom, diretkni citati su “rekonstruisani” kroz izvore koji su mi dostupni i vremenu pisanja ovog.

Tekst preuzet sa IslamReligion.com. Sva prava zadržava IslamReligion.com.

Dr Zakir Naik: Kur’an i nauka (knjiga)

Sa imenom Allaha, Svemilosnog, Milostivog

Allah Uzvišeni je slao svoje poslanike, alejhimus-selam, sa dokazima. Kur’an, kao objava od Allaha, u tom pogledu nije izuzetak. Kur’an je nadnaravan i dokaz onima koji ga čitaju u mnogim pogledima. U to spada i činjenica da su ajeti objavljeni u Kur’anu potpuno precizni što se nauke tiče, i ne postoji nijedan ajet kojeg je nauka opovrgla. Naprotiv, kao što već rekoh, ajeti su zapanjujuće preciznosti. S obzirom da se radi o stvarima koje su u većini slučajeva otkrivene tek u skorije vrijeme, naučni ‘idžaz je još jedan dokaz da Kur’an nije potekao iz glave poslanika Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Želio bih da napomenem da Kur’an NIJE naučna enciklopedija, već se radi o tome da ne postoji jedan ajet koji je u suprotnosti sa naukom!

Ja vam nećem reći: “Vjerujte mi,” nego kažem: “Uvjerite se sami!”

Dr Zakir Naik: Kur’an i nauka

Detektor laži

Poruka lažnih religija

Danas imamo toliko sekti, kultova, religija, filozofija i pokreta u svijetu, od kojih svaka tvrdi da je ispravan ili jedini ispravan put ka Bogu. Kako onda da odredimo koja od njih je to stvarno, ili su, možda, u stvari sve ispravne? Jedan način je da uklonimo površne razlike u učenjima ljudi koji za sebe kažu da slijede apsolutnu istinu, te da uočimo centralni objekat za koga oni pozivaju da se obožava, direktno ili indirektno. Lažne religije imaju zajednički jedan koncept vezan za Boga: ili tvrdi da su svi ljudi bogovi, ili tvrde da su određeni bogovi, ili da je priroda Bog, ili da je Bog plod čovjekove mašte.


Dakle, poruka lažnih religija jeste da se Bog može obožavati u vidu nekog od Njegovih stvorenja. One to postižu na taj način što stvorenja ili neke aspekte tih stvorenja naziva Bogom. Na primjer, poslanika Isusa (alejhi-s-selam[1]) je pozivao svoje sljedbenike da obožavaju samo Boga, ali oni koji danas tvrde da slijede Isusa obožavaju njega pod izgovorom da je on Bog.


Buda je bio reformista koji je uveo određen broj humanističkih principa u religiji Indije. On nije za sbebe tvrdio da je Bog, niti je od svojih sljedbenika tražio da ga obožavaju. Danas, pak, mnogi budisti koji žive van Indije smatraju da je Buda Bog i klanjaju se kipovima koje čine onako kako oni zamišljaju Budin lik. Koristeći ovaj princip otkrivanja objekta koji se obožava lako možemo otkriti lažne vjere I izmišljenu prirodu njihova začetka. Kao što kaže Uzvišeni Bog u Kur’anu:


Oni kojima se, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli vi i preci vaši, – Allah o njima nikakav dokaz nije objavio. Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da se klanjate samo Njemu. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna. (Kur’an, 12:40)


Neko može reći da sve vjere uče ljude dobrim stvarima, zbog čega je onda važno koja da se slijedi Odgovor je da sve lažne vjere uče najveće moguće zlo, a to je obožvanje stvorenja. Obožavanje stvorenja je najveći grijeh kojeg jedna osoba može da učini, jer se to suprotstavlja samoj svrsi stvaranja. Čovjek je stvorenj samo da bi obožavao Boga, kao što kaže Allah Uzvišeni u Kur’anu:


Džinove i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju. (51:56)

Stoga, obožavanje stvorenja, koje je suština idolatrije je jedini grijeh koji Bog neće oprostiti. Onaj ko umre na idolatriji je sam sebi zapečatio svoju sudbinu na svijetu koji ga čeka. Ovo nije samo mišljenje, već činjenica objavljena od strane Uzvišenog Boga u Njegovoj zadnjoj objavi ljudima:

Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostiće manje grijehove od toga, kome On hoće. A onaj ko drugog smatra Allahu ravnim čini, izmišljajući laž, grijeh veliki. (Kur’an, 4:48, 4:116)

[1] ‘alejhi-s-selam – fraza koju muslimani koriste kada spomenu ime nekog poslanika, a znači: neka je na njega mir i spas

Prevod odlomka: The Message of False Religions – The True Religion of God, dr. Abu Ameenah Bilal Philips

Članak možete naći na IslamReligion.Com

Bog i Njegova stvorenja

Bog i Njegova stvorenja

Kako potpuno predavanjo volje Bogu predstavlja srž obožavanja, osnovna poruka Božje vjere – islama – jeste obožavanje samo Boga. Zahtjeva odricanje od obožavanja bilo kakve osobe, mjesta ili stvari mimo Boga. Kako je sve sem Boga, tvorca svega, stvoreno, to se može reći da islam, u suštini, poziva čovjeka da napusti obožavanja stvorenja i da obožava Tvorca. On je jedini koji zaslužuje da bude obožavan od strane čovjeka, jer se samo Njegovom voljom molba može uslišati. Stoga, ako se čovjek moli drvetu, i njegova molba bude uslišana, nije drvo koje je uslišalo molbu, nego Bog, koji je dozvolio da se ispune uslovi za ono za šta je taj čovjek molio. Možda će neko reći: “Pa to je očigledno!” međutim, onima koji obožavaju drveće, i nije. Slično je i sa molitvama upućenim Isusu, Budi, Krišni, Svetom Kristoferu, Svetom Judi, ili čak Muhammedu – na te molitve odgovara Bog. Isus nije svojim sljedbenicima naredio da obožavaju njega, nego da obožavaju Boga, kako se to u Kur’anu kaže:

A kada Allah rekne: “O Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: ’Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha!’” – on će reći: “Hvaljen neka si Ti! Meni nije priličilo da govorim ono što nemam pravo. (Kur’an, 5:116)

Isus nije sam sebe obožavao, nego je obožavao Boga, pa se u jevanđeljima spominje sljedeće:

Poklanjaj se Gospodu Bogu svome, i Njemu jedinom služi. (Luka 4:8 )

Ovaj fundamentalni princip je sadržan u prvom poglavlju Kur’ana, koje se zove el-Fatiha, u 4. ajetu :

Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo. (Kur’an 1:4)

Takođe je Bog rekao u Svojoj zadnjoj objavi:

Gospodar vaš je rekao: “Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! (Kur’an 40:60)

Važno je napomenutu da osnovna poruka islama (klanjanje samo Bogu) takođe kaže da su Bog i Njegova stvorenja odvojeni entiteti. Bog nije jednak Svojim stvorenjim, niti bilo kom dijelu od njih, niti su Njegova stvorenja jednaka Njemu ili “dijelu” Njega.

Možda je ovo nekome očigledno, ali čovjekovo obožavanje stvorenja, umjesto Stvoritelju, je velikim dijelom zasnovano na naznanju ili zanemarivanju ovog principa. Vjerovanje da je Bog prisutan u Svojim stvorenjima, ili da je Njegovo uzvišeno biće bilo ili je i sad prisutno u nekom od Njegovih stvorenja je dalo [lažno] opravdanje za obožavanje stvorenja Boga da bi se to nazvalo obožavanjem Boga.

Međutim, poruka je islama, kako je to preneseno putem poslanika, da se Bogu moramo klanjati, i da treba da se klonimo klanjanja Njegovim stvorenjima, direktno ili indirektno. U Kur’anu kaže Bog Uzvišeni:

Mi smo svakom narodu poslanika poslali: “Allahu se klanjajte, a kumira se klonite!” (Kur’an 16:36)

Kada upitate one koji se klanjaju idolima zašto se klanjaju nečemu što je ljudska ruka napravila, odgovor koji dobijate jeste da oni ne obožavaju kamenog kipa, već Boga, koji se nalaze u njemu! Oni tvrde da je taj kameni lik samo mjesto “žižno mjesto“ Božjeg Bića, a da samo po sebi nije Bog! Onaj ko prihvati koncept Boga koji je prisutan u Svojim stvorenjima, će biti prinuđen da prihvati ovakav izgovor. Dok, onaj ko razumije osnovnu poruku islama i ono što proizilazi iz toga, nikad neće prihvattiti idolatriju, koliko god neko pokušavao da je opravda razumski. Oni koji su kroz povijest tvrdili da su božanstva su to zasnivali na tvrdnjama da je Bog prisutan u ljudima. Jedan korak dalje, tvrdili su da je Bog više prisutan u njima nego u drugima, te da bi zbog toga trebali njima da se pokoravamo i njih da obožavamo kao otjelovljenog Boga ili Boga koji se u njima nalazi. Slično je sa onima koji tvrde božasnstva drugih nakon njihove smrti, koji su našli plodno tlo među onima koji iznose laž da je Bog prisutan u čovjeku.

Dosad bi trebalo da je potpuno jasno da onaj koji je shvatio osnovnu poruku islama i ono što proizilazi iz te poruke nikad i ni pod kojim uslovima neće pristati da obožava ljudsko biće. Božja vjera je, po svojoj suštini, poziv da se obožava samo Tvorac a odbacivanje obožavanja stvorenja u bilo kojem obliku. Ovo je značenje riječi: “La ilahe ill-Allah” – Nema drugog istinskog božasnstva mimo Allaha. Iskreno izgovaranje ovih riječi i prihvatanje poslanstva čini da čovjek uđe u okvire islama, a iskrena vjera u ovo biva garancijom za Džennet. Božji Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, je rekao: “Ko god kaže ‘Nema istinskog božanstva mimo Allaha’ i bude ustrajan na tome, ući će u Džennet.” Vjera u ove riječi za sobom povlači da pojedinac pokoris svoju volju Božjoj na način koji su to poslanici objasnili. Takođe traži od čovjeka da odustane od obožavanja lažnih božanstava.

Prevod odlomka iz: The True Religion of God, dr. Abu Ameenah Bilal Philips.

Knjigu na engleskom jeziku možete naći ovdje u .doc formatu ili ovdje u .pdf fomatu.