Religijski fenomen

Koliko god daleko idemo u prošlost čovjeka, u periodima njegove civilizacije kao i u etapama najnižeg nivoa njegovog društvenog razvoja, uvijek nailazimo na tragove religiozne misli.

Arheologija je svugdje otkrila, među nalazima koje objavljuje, tragove spomenika koje su pradavni ljudi posvećivali nekom kultu. Od najprostijeg kamenog spomenika do najimpoznatnijeg hrama, arhitektura je išla uporedo sa religijskom misli koja je i inače obilježavala zakone pa čak i znanosti čovjeka. Civilizacije se uostalom rađaju pod okriljem hramova, kao što je onaj Solomonov (Sulejmanov) ili Kaba. Upravo one zrače da bi obasjavale svijet, blistale na njegovim univerzitetima i u njegovim laboratorijama, i naročito, osvjetljavale političke rasprave parlamenta. Pravo savremenih naroda je u suštini kanonsko. Što se tiče onoga što nazivaju građanskim pravom, njegova suština nije manje religiozna, naročito u Francuskoj gdje je ono preuzeto iz muslimanskog zakonika. [1]

Običaji i predanja naroda su oblikovani metafizičkom preokupacijom koja raspoređuje i najmanje crnačko selo oko bijedne kolibice, naročito i brižljivo uređene, za manje ili više više rudimentarni duhovni život plemena. Totemitmi, mitologije i teologije su rješenja ponuđena za isti problema koji obuzima ljudsku svijest, svaki put kada se nađe pred tajnama činjenica i njihovih konačnih ciljeva. Iz svake svijesti izvire isto pitanje koje patetično postavlja ovaj citat iz Veda: “Ko pozna ove stvari? Ko može o njima zboriti? Odakle dolaze bića? Kakvo je to stvorenje? Da li je ono stvorilo i bogove? Ko zna kako ono opstoji? …” [2]

Zar se tu upravo ne izražava politeistička svijest? Zašto ona naslućuje, s one strane žrtvenika svojih bogova, jedino svetilište Onoga koji ih je stvorio?

Činjenica da se metafizički problem postavljao na taj način i stalno ljudskoj svijesti, na svim stupnjevima njegov razvoja, predstavlja sama po sebi problem koji je sociologija željela riješiti obilježavajući čovjeka kao “suštinski religioznu životinju”. Iz te temeljne objektivne odredbe slijede dva oprečna zaključka:
a) da li je čovjek “religiozna životinja” na neki urođen nagonski način, radi iskonske sklonosti njegove prirode?
b) ili je pak on dobio to svojstvo nekom vrstom psihičke osmoze koja obuhvata cijelo cijelo čivječanstvo, nakon nekog početnog kulturnog događaja do kojeg je došlo kod neke date ljudske grupe?

Upravo to su dvije bitne teze koje se sučeljavaju u problemu što ga postavlja religijski fenomen. Rezumije se da bi bilo naivno odlučiti o tom filozofskom antagonizmu nekim matematskim rješenjem kako bi to željeli neki naši intelektualci, zavedeni totalnim povjerenjem u neograničene, teorijske i praktične, mogućnosti znanosti, zaboravljajući, vjerovatno, osnovna načela te iste pozitivne znanosti.

Ne bi trebalo, međutim, zaboraviti da euklidska geometrija, najrigoroznija znanost, počiva na samo jednom posulatu, a ne na bilo kakvom matematskom dokazu i da je isti slučaj sa svim ostalim geometrijskim sistemima izgrađenim poslije Euklida. Bilo kako bilo, ono što zahtijevamo od bilo kojeg sistema, kad je već postavljeno njegovo temeljno načelo, je da ostane strogo saglasan sa samim sobom, koherentan u svim svojim posljedicama. To je jedini znanstveni način da se ocijeni racionalna, bitna vrijednost nekog sistema i njegova relativna vrijednost u odnosu na neki drugi.

Međutim, dva pitanja koja smo upravo postavili kao posljedice religijskog fenomena, ne suprotstavljaju religiju i znanost iako nas često stoje navesti da u to povjerujemo.

Znanost nije dokazala nepostojanje Boga niti, to u načelu priznajemo, Njegovu egzistenciju. Ovdje se vodi rasprava između dva vjerovanja, između deizma i materijalizma, izmrđu religije koja kao postulat ima Boga i one druge koja kao postulat ima materiju.

Svrha ovog poglavlja je upoređenje ovih dvaju filozofskih sistema: onoga koji religiozni smisao čovjeka posmatra kao izvornu datost njegove prirode – datost koja je drugim putem priznata kao bitan faktor svake civlizacije – i onoga koji religiju posmatra kao jednostavnu historijsku slučajnost ljudske kulture. Njegov zaključak će iostalom podržati zaključci poglavlja koja slijede i koja će na taj donijeti neku vrstu a posteriori dokaza proizašlog iz poslaničkog i kur’asnkog fenomena koji religiju postavlja na isti nivo sa kosmičkim činjenicama, pored prirodnih fizikalnih zakona.

Komparacija dvaju sistema – jednog u biti fizičkog kod kojeg je sve određeno materijom, drugog metafizičkog u čijim očima je i sama materija određena – može biti presudno samo ako se uzmu u razmatranje njihovi slični uporedivi elementi koji se u suštini nlaze u njihovom kosmološkom shvatanju. Upravo sa tog gledišta morali bimso uporedno ispitati dva spomenuta sistema.

[1] U toku svoje ekspedicije u Egiptu Napoleon se upoznao sa muslimanskim pravom.
[2] L’offrande lyrique de Rabindranat Tagore: Instr. A Gide, p. XV.

Nastavlja se, in ša Allah…

Odlomak iz knjige: “Kur’anski fenomen”, Malik ibn Nebi, prevod sa fancuskog: Hilmo Ćerimović, Izdavač: Starješinstvo IZ BiH, Hrvatske i Slovenije, II izdanje

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: