Religijski fenomen

Koliko god daleko idemo u prošlost čovjeka, u periodima njegove civilizacije kao i u etapama najnižeg nivoa njegovog društvenog razvoja, uvijek nailazimo na tragove religiozne misli.

Arheologija je svugdje otkrila, među nalazima koje objavljuje, tragove spomenika koje su pradavni ljudi posvećivali nekom kultu. Od najprostijeg kamenog spomenika do najimpoznatnijeg hrama, arhitektura je išla uporedo sa religijskom misli koja je i inače obilježavala zakone pa čak i znanosti čovjeka. Civilizacije se uostalom rađaju pod okriljem hramova, kao što je onaj Solomonov (Sulejmanov) ili Kaba. Upravo one zrače da bi obasjavale svijet, blistale na njegovim univerzitetima i u njegovim laboratorijama, i naročito, osvjetljavale političke rasprave parlamenta. Pravo savremenih naroda je u suštini kanonsko. Što se tiče onoga što nazivaju građanskim pravom, njegova suština nije manje religiozna, naročito u Francuskoj gdje je ono preuzeto iz muslimanskog zakonika. [1]

Običaji i predanja naroda su oblikovani metafizičkom preokupacijom koja raspoređuje i najmanje crnačko selo oko bijedne kolibice, naročito i brižljivo uređene, za manje ili više više rudimentarni duhovni život plemena. Totemitmi, mitologije i teologije su rješenja ponuđena za isti problema koji obuzima ljudsku svijest, svaki put kada se nađe pred tajnama činjenica i njihovih konačnih ciljeva. Iz svake svijesti izvire isto pitanje koje patetično postavlja ovaj citat iz Veda: “Ko pozna ove stvari? Ko može o njima zboriti? Odakle dolaze bića? Kakvo je to stvorenje? Da li je ono stvorilo i bogove? Ko zna kako ono opstoji? …” [2]

Zar se tu upravo ne izražava politeistička svijest? Zašto ona naslućuje, s one strane žrtvenika svojih bogova, jedino svetilište Onoga koji ih je stvorio?

Činjenica da se metafizički problem postavljao na taj način i stalno ljudskoj svijesti, na svim stupnjevima njegov razvoja, predstavlja sama po sebi problem koji je sociologija željela riješiti obilježavajući čovjeka kao “suštinski religioznu životinju”. Iz te temeljne objektivne odredbe slijede dva oprečna zaključka:
a) da li je čovjek “religiozna životinja” na neki urođen nagonski način, radi iskonske sklonosti njegove prirode?
b) ili je pak on dobio to svojstvo nekom vrstom psihičke osmoze koja obuhvata cijelo cijelo čivječanstvo, nakon nekog početnog kulturnog događaja do kojeg je došlo kod neke date ljudske grupe?

Upravo to su dvije bitne teze koje se sučeljavaju u problemu što ga postavlja religijski fenomen. Rezumije se da bi bilo naivno odlučiti o tom filozofskom antagonizmu nekim matematskim rješenjem kako bi to željeli neki naši intelektualci, zavedeni totalnim povjerenjem u neograničene, teorijske i praktične, mogućnosti znanosti, zaboravljajući, vjerovatno, osnovna načela te iste pozitivne znanosti.

Ne bi trebalo, međutim, zaboraviti da euklidska geometrija, najrigoroznija znanost, počiva na samo jednom posulatu, a ne na bilo kakvom matematskom dokazu i da je isti slučaj sa svim ostalim geometrijskim sistemima izgrađenim poslije Euklida. Bilo kako bilo, ono što zahtijevamo od bilo kojeg sistema, kad je već postavljeno njegovo temeljno načelo, je da ostane strogo saglasan sa samim sobom, koherentan u svim svojim posljedicama. To je jedini znanstveni način da se ocijeni racionalna, bitna vrijednost nekog sistema i njegova relativna vrijednost u odnosu na neki drugi.

Međutim, dva pitanja koja smo upravo postavili kao posljedice religijskog fenomena, ne suprotstavljaju religiju i znanost iako nas često stoje navesti da u to povjerujemo.

Znanost nije dokazala nepostojanje Boga niti, to u načelu priznajemo, Njegovu egzistenciju. Ovdje se vodi rasprava između dva vjerovanja, između deizma i materijalizma, izmrđu religije koja kao postulat ima Boga i one druge koja kao postulat ima materiju.

Svrha ovog poglavlja je upoređenje ovih dvaju filozofskih sistema: onoga koji religiozni smisao čovjeka posmatra kao izvornu datost njegove prirode – datost koja je drugim putem priznata kao bitan faktor svake civlizacije – i onoga koji religiju posmatra kao jednostavnu historijsku slučajnost ljudske kulture. Njegov zaključak će iostalom podržati zaključci poglavlja koja slijede i koja će na taj donijeti neku vrstu a posteriori dokaza proizašlog iz poslaničkog i kur’asnkog fenomena koji religiju postavlja na isti nivo sa kosmičkim činjenicama, pored prirodnih fizikalnih zakona.

Komparacija dvaju sistema – jednog u biti fizičkog kod kojeg je sve određeno materijom, drugog metafizičkog u čijim očima je i sama materija određena – može biti presudno samo ako se uzmu u razmatranje njihovi slični uporedivi elementi koji se u suštini nlaze u njihovom kosmološkom shvatanju. Upravo sa tog gledišta morali bimso uporedno ispitati dva spomenuta sistema.

[1] U toku svoje ekspedicije u Egiptu Napoleon se upoznao sa muslimanskim pravom.
[2] L’offrande lyrique de Rabindranat Tagore: Instr. A Gide, p. XV.

Nastavlja se, in ša Allah…

Odlomak iz knjige: “Kur’anski fenomen”, Malik ibn Nebi, prevod sa fancuskog: Hilmo Ćerimović, Izdavač: Starješinstvo IZ BiH, Hrvatske i Slovenije, II izdanje

Islam je vjera istine, pravde i mira!

Islam je vjera istine, pravde i mira, i na ovo poseban akcenat stavljamo zbog toga što sve ostale (ne)vjere, ideologije ili pravci razmišljanja u sebi sadrže dosta neistina i laži, dosta nepravde i nasilja, i izvori su destrukcije i nemira! Islam je jedinstveni način i program koji je jedino ispravan i tačan i jedino koristan po čovjeka i sve aspekte njegova života. Islam je, kod Boga, jedino priznata vjera, jedina ispravna ideologija razmišljanja i života, kao i program rada kojeg je Allah dž.š., propisao Svojim stvorenjima na Zemlji – insanima i džinnima! Islam je bio, sada je i biće – vjera istine i pravde i mira kako na polju čovječije duše, tako i na polju čovječijeg tijela kao i užeg i šireg okruženja!

Da je islam ovakav kakav tvrdimo da je, to moramo potkrijepiti dokazima, od kojih su najbitniji sljedeći:

1. Islam je skup propisa i zakona koje nam podari Sveznajući, Onaj koji je o svemu potanko obaviješten, Onaj koji je mudar i Onaj koji je Svemoguć!

Onaj koji sve zna i u sve je upućen – a takav je samo Allah dž.š., jedino je On u stanju da nam propiše ovako veličanstvenu, čistu i preciznu vjeru! Onaj koji je u stanju činiti sve a ujedno je i mudar – samo je On u stanju da nam propiše Zakon i Ustav koji će važiti za svako mjesto i vrijeme, i koji će odgovarati svakoj naciji i plemenu!

Samo je Allah dž.š., taj koji je u stanju da nam propiše životna pravila, puna pravde i insafa, koja odgovaraju svakom mjestu i vremenu: „Ovo je Knjiga koju smo ti objavili, kako bi izveo ljude, uz dozvolu njihova Gospodara, iz tmina na svjetlo, na put Veličanstvenog i Hvaljenog!“ (Ibrahim, 2.)

Zar Onaj koji je sveznajući i koji je u sve upućen – ne zna i ne poznaje halove i duše i stanja robova Svojih koje je rukom Svojom stvorio, i zar On da ne zna šta je to što ljudima odgovara, i šta je to što ljudima šteti i ne odgovara?

„Zar da ne zna Onaj koji stvara, a obazriv je prema svemu i o svemu je potanko obaviješten!“ (el-Mulk, 67.)

Zar će Onaj koji je Svemogući i koji je Najmudriji, propisati vjeru koja je puna sumnji i nestabilna ili će propisati zakone koji su krnjavi i manjkavi – koji neće odgovarati ljudskim dušama i tijelima, i koji neće odgovarati životu ljudi bilo kojeg mjesta ili vremena?

„Tebi se Kur’an dostavlja od strane Mudrog i Sveznajućeg!“ (el-Nahl, 60.)

Normalno je dakle da će lijepim životom živjeti osoba koja poštuje, praktikuje i slijedi upute, zakone i propise Onoga koji je Mudriji od svih mudraca i Onoga koji Znavaniji od svih znalaca! Allah dž.š., kaže: „Ko bude dobra djela činio, bio on muško ili žensko, a vjernik je – daćemo mu da proživi dobar život!“ (el-Nahl, 97.)

Kada se kaže dobar život misli se na srećan život! Veliki broj ljudi je pobrkao lončiće pa su umislili i sebe su ubijedili u to da su fizička zadovoljstva tijela – sreća!? Da je dobro jesti, dobro spavati, dobro se obući, dobru kuću i prevozno sredstvo imati – sreća!?

Istina je suprotna! Osjećaj sreće je vezan za dušu a ne za želudac i naše tijelo! Koliko je onih koji imaju dobro da jedu, koji imaju novca, koji imaju kuća i kola – ali koji su bez sreće, bez rahatluka, bez mira i bez berićeta! Zbog čega? Zbog toga što dušu svoju nisu nahranili njenom hranom, zbog toga što im je duša na izdisaju, jer je izgladnjela i smorena! Čime se hrani ljudska duša, kako bi ona bila srećna? Ljudska duša se hrani Kur’anom, šehadetom i imanom, abdestom i namazom, zikrom i tesbihom, džamijom i džematom, i ostalim dobrim djelima… Tek na ovaj način duša biva srećnom pa makar i ne imala dobro jesti, dobro se oblačiti, u dobroj kući stanovati itd.!

Shodno navedenome možemo primjetiti ljepotu univerzalnog sklada između Allahovog dž.š., šeri’ata – zakona i ustava, i Njegovih univerzalnih svemirsko-vasionskih zakona i između prirode i nutrine samog čovjeka; kako je sve to na taj način skladno!

Onaj koji stvara stvorenja je najpreči i da im propiše zakone i propise po kojima će se upravljati kako bi normalno funkcionisali! Loše je i nije mudro da neko napravi određenu mašinu a da uz nju ne dostavi uputstva i pravila o njenom održavanju i upravljanju. Isti je slučaj i sa čovjekom kojeg je Allah dž.š., stvorio – data su mu uputstva o tome kako će održavati sebe u normali kako bi normalno funkcionisao u svome životu! „Reci: Objavio ga je Onaj koji poznaje tajne nebesa i Zemlje…!“ (el-Furkan, 25.)

2. Da je islam vjera istine, pravde i mira to nam potvrđuju i iskazi i svjedočanstva učenih i pametnih ljudi kroz stoljeća koji su sa svih aspekata i načina prilazili Božijoj objavi ukazujući nam na ljepotu suštine Allahovih propisa, na sjaj kur’anskih zakona, kao i na tajnu srži ibadeta – robovanja i obožavanja Allaha dž.š.!

Ko bude prišao islamskim propisima čisto razumski i intelektualno – naći će u ‘akidi i islamskom vjerovanju pravu jasnoću i bistrinu bez ikakve pomućenosti; islamski pristup monoteizmu, kroz tevhid i šehadet zacijeljuje svaku ranu, ispunjava prsa i razum ostavlja bez komentara!

Ko bude dublje promišljao o ibadetima – primjetiće da se u namazu, postu, zekatu i sadaki, čuvanju časti kako svoje tako i tuđe, i klonjenju od harama kriju velike tajne kao i visoki ciljevi pročišćenja i prosvijetljenja duše, uz šta jača i ozdravljuje i samo tijelo, a dobra djela su sama posljedica svega toga!

Ko bude samo na trenutak razmislio o islamskim pravilima nasljedstva ostaće zapanjen njihovom veličinom i preciznošću raspodjele zaostavštine i imetka, primjećujući pravi sklad između toga i potreba ljudi za imetkom na ovome svijetu. Djeca i roditelji su najbliži jedno drugome pa je i zbog toga najpreče da jedni druge naslijeđuju. Ako umrla osoba ostavi za sobom evlad i djecu – dio nasljedstva njegovih roditelja i žene se odmah umanjuje, što oni punog srca i prihvataju, jer su opet unučad kao i svoja djeca itd..

Veličina islama se ogleda i u tome koliko on insistira na međusobnom potpomaganju, socijalnim programima, međusobnom opraštanju, spajanju rodbinskih veza, kakvoći bračnog odnosa, činjenju dobrih djela uz nužnost obazrivosti i rješavanja lokalnih i globalnih problema.

Islam poklanja veliku pažnju uspostavi lijepog ponašanja i ahlaka, zbog toga što jedno društvo i jedna zajednica propada onoga momenta kada među njima loš ahlak i loše ponašanje uzme maha! Muhammed s.a.w.s., je rekao: „Poslat sam kako bih usavršio plemenit ahlak i ponašanje kod ljudi!“ (Buharija u Edebul-Mufredu, 273.)

Islam suzbija svaki vid oholosti i uzdizanja nad drugim ljudima, suzbija umišljenost i preziranje ostalih, suzbija ogovaranje i prenošenje tuđih riječi, suzbija laži i klevete, suzbija potvore i svaku vrstu fitni i smutnji.

Islam insistira na tome da jedno društvo mora predvoditi pravda i povjerenje u svakom pogledu, što se da jasno primjetiti kad god se osvrnemo na islamske propise kako naredbe tako i zabrane. Islam traži pravdu u odnosima među ljudima, ne bitno je li muško ili žensko u pitanju, jeli arap ili nearap u pitanju, jeli bijeli ili crni čovjek u pitanju, jeli bogati ili siromašni čovjek u pitanju, jeli ugledni ili neugledni u pitanju!

Islam nam ukazuje na to da jedina razlika koju Allah dž.š., pravi među ljudima – takvaluk i bogobojaznost: „O ljudi, Mi smo vas stvorili od jednog muškarca i od jedne žene, i na nacije i plemena smo vas podijelili kako bi se međusobno zbližavali i upoznavali; najčasniji od vas je onaj koji je prema Allahu najbogobojazniji!“ (el-Hudžurat, 13.)

Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Allah dž.š., ne gleda u vaša lica niti u vaša tijela, već gleda u vaša srca i u vaša djela!“ (Muslim)

Islam je učinio to da svi oni koji ga prihvate bivaju i postaju jednim ummetom, i jednim narodom, kojeg više ne može cijepati i razdirati sitni nacionalizam ili pripadnost određenom plemenu ili pripadnost određenoj političkoj školi razmišljanja ili stranki. Islam je jača veza nego li sve te razlike koje među ljudima postoje!

Allah dž.š., kaže: „Ovaj vaš ummet je jedan i jedinstven ummet, a Ja sam vaš Gospodar, pa Me se zbog toga i boj’te!“ (el-Mu’minun, 52.)

Dakle, interes džemata muslimana i islamske zajednice je preči nego li interes nacije ili interes plemena ili interes određene politike ili interes određene stranke ili partije! Interes islama i muslimana je preči i iznad je svega – ne bitno koje su nacije ili plemena!

3. Treći razlog koji nam potvrđuje to da je islam vjera istine i pravde i mira jeste stanje blagodarnosti, ljepote i bezbjednosti kojeg su uživali muslimani sve dok su se držali islama!

Dok su se muslimani držali islama – njihovi vladari su pravilno i pravedno vladali među njima što je širilo pravdu na sve strane. Muslimani su voljeli svoje pretpostavljene dok su bili takvi, bili su im pokorni i dove su Allahu dž.š., upućivali za njih. U takvoj atmosferi jaki pomaže slabog, a bogati siromašnog!

Koju god zemlju su muslimani oslobodili sa njima je došla bezbjednost i rahatluk, čistoća i hamami, putevi i bolnice i škole… Kriminal, alkohol, blud, krađe i ubistva su maksimalno istrijebljeni bili! Ta pravičnost i pravda je prouzrokovala to da je masa ljudi, ranih nacija i plemena, prigrlila i prihvatila islam, a vrlo je poznato to da islam nije širen mačom i ognjem kao što je bio slučaj sa hrišćanstvom koji je gotovo svugdje u svijetu širen mačem i ognjem. Ko se nije htio pokrstiti bio je ubijen, što nikada nije bio slučaj sa islamom! Ne treba se čovjek siliti na to da bi on shvatio da je jedan jednako jedan (tewhid), ali da bi se čovjek ubijedio u to da je jedan jednako tri (trojstvo), tu se moramo poslužiti i mačom i ognjem da bi to postigli!

Islam je jedina vjera koja je propraćena ovakvim porukama: „Vjernici su braća!“ (ajet); „Najčasniji od vas je onaj koji je najbogobojazniji!“ (ajet); „Allahovi robovi, budite braća!“ (hadis)

Ljudi koji su odani islamu, bave se islamom, pozivaju islamu – moraju biti jedinstveni i zajedno, i moraju se međusobno potpomagat, u najmanju ruku se ne smiju međusobno odmagat – kada jedan dio takvog tijela oboli, treba mu se ostali dio tijela odazvati sa temperaturom i groznicom!

Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Vjernik je za vjernika poput neke građevina, koja se sama na sebe oslanja!“ (Muslim) Ashabi Allahovog Poslanika s.a.w.s., su ljudi koji su najbolje pretočili iskrenost u djelo, ostavljajući nam brojne primjere čojstva i junaštva kojima se moraju podučiti sve naredne generacije islama.

4. Da je islam vjera istine, pravde i mira – možemo primjetiti i preko toga kako oni ljudi koji čitavog života lažu, koji su zulumćari i nasilnici i koji su protivnici svakog selameta i mira neprestano udaraju na islam i muslimane!

Često puta se pravi put i istina može pronaći i na taj način što ćemo krenuti suprotno od puta nevjernika i griješnika. Ako su oni ti koji su zalutali sa pravoga puta, a jesu, mi ćemo pronaći pravi put tako što ćemo se vratiti unazad sa njihove trase i staze. Ono što nevjerniku i griješniku na bazi vjere smeta tu pritisni i ne boj se. Pravi put je razlikovati se i kontrirati nevjernicima i griješnicima – što je pravilo koje nam, kroz brojne ajete i hadise, potvrđuje šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm.!

Islam je čitav istina i pravda, kako u svojim korijenima tako i u svojim granama, velikim ili malim, od korijena La Ilahe Illallah pa sve do uklanjanja prepreka sa puta koja je najniža grana imana!

U Islamu nema ničeg teškog niti nejasnog niti sumnjivog. Svaki islamski propis je lahkota, odmor, jasnoća i logičnost! U praktikovanju islama i islamskih propisa je svaki hajr i berićet, svaka sreća i mir i zadovoljstvo.

Allah dž.š., kaže: „U islamu vam ništa teško nije propisano!“ (el-Hidžr, 78.) Na drugom mjestu Allah dž.š., kaže: „Allah želi da vam olakša a ne da poteškoće imate!“ (el-Bekara, 185.)

Ljudi koji nisu na šehadetu i tevhidu – tegobnim životom žive, i u dušama svojim nose rastrojstvo. Ljudi koji ne klanjaju namaz i ne poste mjesec Ramazana – sami sebi otežavaju i sami sebe pate! Društvo koje ne zna za zekat i ne zna za sadaku je društvo koje gubi berićet u svemu što ima! Oko koje nije gledalo u Allahovu dž.š., kuću, bejtullah, i veličanstveni skup hadžija na Arefatu – to oko još ništa vidjelo nije!

Zbog svega navedenog je islam vjera istine , pravde i selameta i mira, pa ko hoće sve navedeno neka se čvrsto prihvati islama: „Jedina priznata vjera kod Boga je islam!“ (Kur’an)

Klikni ovdje da pogledaš izvor teksta

Islam je kompletna i savršena vjera

Islam nije samo vjera obredoslovlja, namaza, posta, zekata i drugih obreda, to je zapravo sistem života za čovjekov praktični život u svim njegovim aspektima. Ovaj sistem podrazumijeva praktične organizacije ljudskog života koje uključuju etičku osnovu na kojoj počiva društveni poredak, političko i ekonomsko uređenje. Taj islamski sistem je sveobuhvatan, uzajamno povezan, i pokriva sve vidove ljudskog života i različite čovjekove iskonske potrebe i njegove razne aktivnosti. Islam nije ograničen samo na to da bude vodič na putu do Dženneta, nego je on i način ostvarenja ovosvjetskog blagostanja. Islamski sistem života nije privremeni sistem koji pripada samo jednom historijskom razdoblju, niti je to lokalni sistem ustanovljen samo za jednu generaciju i sredinu. On je, ustvari, temeljni sistem određen od strane Uzvišenog Boga za dinamični ljudski život.

Vjera islam je upotpunjena

Uzvišeni Allah je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, na Oprosnom hadždžu objavio sljedeći ajet: «Danas sam vam vašu vjeru usavršio i Svoju blagodat prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.« (El-Maide, 3.)

Nakon objavljivanja ovog ajeta Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, živio je još 81 dan. Ovim ajetom Uzvišeni Allah nam naglašava da je vjera islam upotpunjena i kompletna, i da joj ne treba ništa ni dodavati ni oduzimati, odnosno da sadrži sve što je čovjeku potrebno i na ovome i na onome svijetu.

Ajet je, također, dokaz da Allah od ljudi prima samo ispravnu vjeru, koju je On upotpunio i usavršio, što potvrđuje i drugi ajet: «Onaj ko želi neku drugu vjeru mimo islama, neće mu biti primljena i on će na onom svijetu propasti» (Ali Imran, 85.).

Upotpunjavanjem islama i njegovih propisa, upotpunjena je Allahova blagodat prema nama, jer ispravna i potpuna vjera je blagodat i ovoga i onoga svijeta. Savršenost i upotpunjenost islamske vjere ogleda se u tome što ona svojim univerzalnim propisima kvalitetno rješava temeljna pitanja društva i ljudske zajednice. Za to ću navesti nekoliko primjera.

Pitanje popravljanja i kontrole ljudi

Danas savremene civilizacije i države različitim metodama i vrstama nadzora nastoje kontrolirati ponašanje i djelovanje ljudi, ali i pored velikih napora slabo uspijevaju suzbiti kriminal, nasilje, korupciju, nemoral i ostale probleme društva.

Islam rješavanju ovih problema pristupa na jedan poseban način. Iako islam za određene prijestupe propisuje rigorozne kazne na ovom svijetu, mnogo više pažnje pridaje usađivanju jake svijesti kod ljudi da su pod stalnom Allahovom kontrolom i praćenjem, da Mu ništa ne mogu sakriti i da će za sve odgovarati.

Islamski učenjaci kažu da je najbolji opominjač i kontrola ljudska svijest da ga Allah prati i da sve zna o njemu. Zbog toga veći dio Kur’ana govori o moralu i toj svijesti, a manji dio govori o pravnim propisima, jer je kur’ansko stanovište da je za pravilan razvoj društva važnije učvrstiti vjeru i moral kod ljudi nego donositi pravne odredbe, koje, bez jake vjere i morala, ne bi imale velike vrijednosti i efekta. Uzvišeni Allah na mnogim mjestima u Kur’anu naglašava čovjeku da je pod stalnom pratnjom, pa kaže: »On ne izgovori nijednu riječ a da pored njega nije onaj koji pomno prati» (Kaf, 18.). Na drugom mjestu kaže: »Mi smo čovjeka stvorili i znamo šta mu sve njegova duša došaptava, i Mi smo mu bliži od žile kucavice.» (Kaf, 16.) Svaki čovjek koji je svjestan ovih ajeta, bojat će se Allaha i neće se olahko odlučiti na grijeh, a kamoli biti ustrajan u njemu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu u kojem ga je Džibril upitao šta je to ihsan (vrhunac vjere), odgovorio je: «Da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi.» (Buharija i Muslim)

Sud pripada Božijem zakonu

Uzvišeni Allah na mnogim mjestima u Kur’anu naređuje da se sudi po Njegovom zakonu koji je On ustanovio za ljude i nesuđenje po tom zakonu naziva nasiljem, grijehom i nevjerstvom.

Društveni poredak i uređenje trebaju biti zasnovani na Božijem zakonu, koji je u potpunom skladu s ljudskom prirodom. Svako drugo društveno uređenje i poredak koji je zasnovan na drugoj osnovi je neprirodan, oskudijeva u životnim elementima i kao takav bit će osuđen na kratak vijek. Svaki sistem života, bio od Boga ili od čovjeka, ustvari je religija, u tom smislu što religija utječe na određivanje životne srži i pravca tog društva. Ako sistem potječe od Boga, društvo će biti privrženo Bogu, a ako, pak, sistem potječe od čovjeka, društvo će više biti privrženo vladaru nego Bogu. Religija kao sistem života ne može biti lična stvar, prepuštajući najvažnija životna pitanja zakonima koji potječu od čovjeka, a koji su u mnogo čemu suprotni ljudskoj prirodi. Neprirodno je da čovjekovom savješću i osjećanjima upravlja jedan, a njegovim praktičnim životom drugi zakon, a ta dva zakona potječu s različitih izvora, jedan od Boga, a drugi od ljudi. U tom slučaju čovjek je žrtva konflikta između njegovih osjećaja i savjesti i njegove aktivne materijalne stvarnosti. Ova patologija danas je veoma poznata u najrazvijenijim zemljama Amerike i Evrope. Do ove borbe došlo je odvajanjem praktičnog života od vjere. Jedne prilike šejtan je mekanske idolopoklonike nagovorio da upitaju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o uginuloj ovci, ko ju je ubio. Poslanik im je odgovorio da ju je Allah ubio ili da ju je on usmrtio, a oni su na to rekli: »Kako to, ono što vi zakoljete je halal, a ono što Allah zakolje je haram?! Vi ste, znači, bolji od Allaha.« (Ebu Davud)  Povodom toga Uzvišeni Allah je objavio: «Ne jedite ono pri čijem klanju nije spomenuto Allahovo ime, to je, uistinu, grijeh. A šejtani svoje štićenike nadahnjuju da se s vama raspravljaju, pa ako biste im se pokorili, vi biste sigurno mnogobošci postali.» (El- En’am, 121.) Uzvišeni Allah u ovom ajetu ukazuje da je slijeđenje šejtana ili ljudi u zakonodavstvu, odnosno dozvoljavanju i zabranjivanju, mnogoboštvo ili širk. Adijj ibn Hatim, radijallahu anhu, upitao je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o ajetu: «Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje», a Poslanik mu je odgovorio da ”uzimanje svećenika za bogove” znači pokoravanje njima u onome što dozvoljavaju, a što je Allah zabranio i u onome što zabranjuju, a što je Allah dozvolio.

Politika

Islam precizno definira vođenje i kreiranje unutrašnje i vanjske politike. Što se tiče vanjske politike, osnovne odrednice i principi su:

a) Pripremanje dovoljno snage i moći radi zaštite i širenja istine i radi odbrane od neprijatelja, i ovaj princip potvrđuje kur’anski ajet u kojem Uzvišeni Allah kaže: »I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje, i druge osim njih – vi ih ne poznajete, Allah ih zna» (El-Enfal, 60.). O podsticanju na borbenu spremnost i gotovost govore mnogi Poslanikovi, sallallahu alejhi ve sellem, hadisi i svi oni upućuju da treba uložiti maksimalne napore u pripremi vojne snage koja se ogleda u  posjedovanju savremenog oružja i vojne tehnike i obučavanju ljudi. Kada određena država posjeduje savremeno i moćno oružje i spremne i obučene vojnike, drugi se neće lahko odlučiti da napadnu tu zemlju.

b) Drugi princip vanjske politike je ispravno i opće jedinstvo oko duhovne i materijalne snage.

Uzvišeni Allah kaže: »I čvrsto se Allahova užeta držite i ne razjedinjujte se…» (Ali Imran, 103.) A u drugom ajetu kaže: «…I ne prepirite se da biste klonuli i bez borbenog duha ostali.» (El-Enfal, 46.) Islam ostavlja i mogućnost primirja, ako je to interes države i muslimana. Uzvišeni Allah kaže: «Mnogobošcima s kojima imate zaključene ugovore koje oni nisu ni u čemu povrijedili, niti su ikoga protiv vas pomogli, ispunite ugovore do ugovorenog roka. Allah zaista voli bogobojazne.» (Et-Tevba, 6.) Ako se bojimo da će neprijatelji raskinuti ugovor, onda nam je dozvoljeno da ga raskinemo, jer Uzvišeni Allah kaže: »A ako se bojiš da će te oni prevariti, i ti njima isto tako otkaži ugovor» (El-Enfal, 58.).

c) Treći princip vanjske politike je opća i stalna opreznost i budnost prema otvorenom i potencijalnom neprijatelju. Uzvišeni Allah kaže: «O vjernici, budite oprezni…» (En-Nisa, 71.) Cilj unutrašnje politike je osigurati mir, red i sigurnost unutar društva, a ona se temelji na šest temelja:

1. očuvanje ispravne vjere, i zbog toga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: »Ko promijeni vjeru (islam), pogubite ga!» (Buharija) Samo se na ovaj način ljudi mogu sačuvati od odmetništva i upropaštavanja istinske vjere;

2. očuvanje života, i zbog toga je Uzvišeni Allah, da bi sačuvao živote, propisao odmazdu ili smrtnu kaznu za ubicu. ”O vjernici, propisuje vam se odmazda za ubijene…”, a u drugom ajetu kaže: »U odmazdi vam je opstanak, o razumom obdareni, da biste se ubijanja klonili» (El-Bekare, 178.-179.);

3. treći temelj je očuvanje razuma (pameti). Uzvišeni Allah kaže: »O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo, zato se toga klonite da biste bili spašeni.» (El-Maide, 90.) Da bi se sačuvala pamet i razum, zabranjeno je sve ono što narušava i uništava ljudsku pamet i razum. U vezi s tim Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: »Sve što opija je haram i ono što opija u velikoj količini i u maloj je zabranjeno.» (Ibn Madže, 3392.) Šerijatska kazna za opijanje je četrdeset ili osamdeset udaraca bičem;

4. četvrti temelj unutrašnje politike je očuvanje imovine. Da bi se sačuvao imetak od krađe i otimačine, Uzvišeni Allah je za kradljivca propisao odsijecanje ruke: «Kradljivcu i kradljivici odsijecite ruke njihove, neka im to bude kazna za ono što su učinili i opomena od Allaha» (El-Maide, 38.):

5. peti temelj je očuvanje časti i obraza, pa je zbog toga za potvoru nevinih za blud propisana kazna od osamdeset udaraca bičem. Uzvišeni kaže: «One koji okrive poštene žene, a ne dokažu to s četiri svjedoka, sa osamdeset udara biča izbičujte i nikada više svjedočenje njihovo ne primajte; to su nečasni ljudi» (En-Nur, 4.);

6. i šesti temelj unutrašnje politike je očuvanje porijekla i zbog toga je za blud propisana kazna. Kaže Uzvišeni Allah: «Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udaraca biča, svakog od njih…» (En-Nur, 5.).

Mnoštvo je još primjera koji dokazuju da je islam kompletna i savršena vjera i da predstavlja jedan cjelokupan sistem života, a o tome ćemo, ako Bog da, drugom prilikom.

Abdul-Varis Ribo

Minber.ba

Ateizam i njegove štetne posljedice po društvo

ATEIZAM I NJEGOVE ŠTETNE POSLJEDICE PO DRUŠTVO

Danas se savremeni svijet suočava sa mnogobrojnim problemima različitih vrsta. I pored ogromnog materijalnog napretka i velikih dobrota koje je čovjek postigao naučnim dostignućima, svijet živi u sjeni ozbiljnih problema, koji nastaju jedni od drugih i zagorčavaju ljudski život

Bez sumnje, najveći problemi sa kojima se društvo susreće su društveni nemir, zabrinutost, raširenost zločina i nasilja, kriza morala, egoizam, nered i političke i ekonomske afere o kojima svakodnevno slušamo. Ne možemo, gotovo, naći ni jednu državu na svijetu koja se ne suočava sa ovim složenim problemima društva.
Materijalni napredak ne može da eliminiše ove probleme ili eventualno, da ih umanji, naprotiv, koliko god napreduje materijalni život čovjeka, oni su brojniji i rašireniji u društvu. I pored toga što su problemi društva mnogobrojni, najveći problem koji ostavlja štetne posljedice po društvo i razlog je nereda, društvene uznemirenosti i nestabilnosti, je ateizam, ili kraće rečeno bezboštvo. Ova pojava je, ustvari, majka svih problema društva i njihov glavni uzrok.

ŠTA JE ATEIZAM?

Ateizam podrazumijeva nevjerovanje u Boga i skretanje sa puta sljedbenika vjere, kao i poricanje proživljenja nakon smrti, Dženneta i Džehennema i posvećivanje cijelog života samo ovom svijetu. Danas je ateizam postao svjetska pojava i Zapadni svijet u Evropi i Americi, iako je nasljednik kršćanskog vjerovanja koje potvrđuje proživljenje, raj i pakao, vjeruje samo u ovosvjetski život. Crkva je postala samo tradicija (i kultura) i tragovi prošlosti, i u ljudskom životu predstavlja beznačajnu stvar. Najveća država na Istoku je utemeljena na ateizmu. To je Rusija, koja je nosilac komunizma, ateističke ideologije, od čijih načela je potpuno odbacivanje vjerovanja u nevidljivi svijet i smatranje da je život samo materija i da je čovjekova borba u ovom životu samo radi življenja i opstanka. Što se tiče drugih država, one su, i pored toga što su u njima raširene religije, poput hinduizma i budizma, koje u sebi sadrže vjerovanje u skriveni svijet, poklekle pred najezdom ateizma sa Zapada. Islamski svijet, iako se u određenoj mjeri pridržava Islama i vjeruje u proživljenje, Džennet i Džehennem, sa svih strana ga zapljuskuju valovi ateizma i ubacuju sumnje u islamsko vjerovanje.

UZROCI NASTANKA I ŠIRENJA ATEIZMA

Prije samo dvjesto godina, ateizam nije bio raširena pojava, međutim, u zadnja dva stoljeća pojavljuju se mnogi faktori koji su doprinijeli da nevjerovanje u Boga postane zvanična ”vjera” i pravac u mnogim državama svijeta.
Neki od uzroka nastanka i širenja ateizma su sljedeći:

1 – Evropska crkva

Evropska crkva je ponekad bila indirektan, a ponekad direktan uzrok širenja ateizma i potpunog nevjerovanja u postojanje Boga. Razlog toga su crkveni vjerski službenici, monasi i svećenici, koji su u svoju vjeru dodali razne izmišljotine i sujevjerja, kao što je dizanje Isaa, a.s., sa stepena čovjeka na stepen božanstva, grijeh i opraštajnice, raspeće i ostale stvari koje nisu imale nikakvog utemeljenja u vjeri. Tome su pridodali još mnogo neistine o nastanku svemira, položaju i obliku planete Zemlje i čovjekovom životu. Kada je počela evropska renesansa i kada su otkrivene mnogobrojne naučne istine, dolazi do velikog sukoba između naučnika prirodnih nauka i crkve, koja je poricala te naučne istine i otkrića. Tada je crkva, svakoga ko je vjerovao u istinitost naučnih otkrića, smatrala nevjernikom, heretikom i takve ubijala i spaljivala. Mnogi naučnici i učenjaci prirodnih znanosti doživljavali su takve bolne golgote kao kaznu za suprostavljanje stavovima crkve. Međutim, naučna renesansa zbog ovih tortura nije zaustavljena. Učenjaci su uspjeli da svakodnevno donesu nove dokaze za svoje naučne postavke, a crkva je svakodnevno doživljavala poraz pred javnošću, i na kraju pobjeda je pripala učenjacima materije nad crkvenim službenicima i monasima. Tada ljudi u potpunosti odbijaju vjeru i svako vjerovanje koje tvrdi da postoji skriveni svijet i zagrobni život, i okreću se materijalizmu kao novom božanstvu. Na ovaj način su nastali prvi temelji ateizma u svijetu.

2 – Nasilje kapitalističkog svijeta

Nakon što je se Evropa djelomično oslobodila crkvene vlasti i otkrila snagu pare i alatki, ljudi se okreću od zemljoradnje ka proizvodnji i fabrikama. Nekadašnji feudalci postaju vlasnici velikih fabrika i iskorištavaju ogromna prirodna bogatstva. Zapošljava se veliki broj ljudi i na svirep način se iskorištavaju. Radnicima se nanosi veliko nasilje i u društvu nastaju klase, od bogatih kapitalista do siromašnih radnika. Pojava ovog novog vida nasilja i prešućivanje svega toga od strane crkve, bio je direktan razlog širenja ateizma i sumnje u postojanje Boga. Crkva je bila nemoćna da ponudi rješenja za probleme čovjeka na Zemlji i tada čovjek počinje razmišljati o iznalaženju jednog novog puta i programa koji je u stanju da riješi njegove probleme.

NASTANAK EKONOMSKO-ATEISTIČKIH PRAVACA

Nema sumnje da je jedan od najbitnijih faktora u širenju ateizma bio nastanak ekonomsko-ateističkih pravaca, a naročito komunizma, čiji osnivač je bio Karl Marks. I pored toga što je ovaj pravac imao ekonomsko polazište i što mu je glavni cilj, kako tvrde njegovi osnivači, bio oslobađanje od kapitalističkog nasilja, ipak je poprimio svojstva jednog ideološkog pravca. Oni tvrde da postoji samo materijalni život čovjeka, da ne postoji duša, proživljenje, Bog i zagrobni život. Po učenju socijalizma, vjeru su izmislili bogataši da bi što bolje iskoristili siromašni svijet, i osobine kao što su povjerenje, čednost i iskrenost, su ništa drugo do rezultat vjerske ideje koja je u službi kapitalističkih interesa. Svojim postavkama, ovaj ekonomski pravac je postao jedan novi val ateizma, koji je naišao na veliki prijem kod običnog i siromašnog svijeta, baš iz razloga što, po svojim teoretskim postavkama, štiti interese potlačenih i siromašnih, a takvi su većina u društvu. Tako je komunizam prihvaćen, ne samo kao ekonomski, nego i vjerski pravac, i veoma se brzo proširio u čitavom svijetu. Najveći procvat i uspjeh komunizam je doživio nakon poznate boljševičke revolucije u Rusiji. U širenju komunističkog pravca, njegovi zagovornici su koristili razne metode, a jedna od najpoznatijih je metoda sile, tako da su narodi u potpunosti postali snage komunizma, kao što su islamske republike u Rusiji i Kini, i neke arapske zemlje.

STALNOST ŽIVOTA

Zapošljavanje ljudi ovim svijetom i uživanjem na njemu, sa svim što im je ponudila zapadna civilizacija, od raznih zanimljivosti i primamljivih razonoda, je imalo veliki uticaj da čovjek zaboravi veoma bitne stvari u životu, pa čak i samog sebe. Iz želje da zaradi što veću platu i tako obezbijedi sebi raskošan i udoban život, sa svim novinama savremenog doba, kao što su veš-mašine, zamrzivači, auta i ostalo, čovjek je povećao svoju satnicu rada. Radi istog cilja i žena napušta svoje prirodno zanimanje, obaveze kuće i zapošljava se u fabrikama da bi zajedno sa muškarcem ponijela zahtjeve i obaveze života. Ovakav tempo života i rada počeo je da satire savremenog čovjeka i danonoćno ga čini zauzetim, ne ostavljajući mu priliku da razmisli o sebi i svemu oko sebe. Danonoćan rad u trgovinama i fabrici i iskorištavanje i ono malo preostalog vremena u igri i zabavi, nije mu ostavilo vremena da razmisli o vjeri i svom duhovnom životu i da odgovori na životna pitanja koja kruže u mislima svakog čovjeka: “Ko je stvorio ovaj svemir? – Ko je stvorio čovjeka? – Zašto smo stvoreni? – Gdje idemo? – Da li ovaj svijet ima svoj kraj? – Zašto se ljudi razlikuju, ovaj bogat, a onaj siromašan, ovaj nasilnik, a ovaj potlačen? – Zašto sve ovo? – Da li život ima smisla?”. Savremeni čovjek, prezauzet stvarima koje smo prethodno naveli, nema vremena da nađe odgovor na ova pitanja i tako vjera postaje sporedna stvar u životu.

NOVI ŽIVOT I IZAZOVI CIVILIZACIJE

Ovosvjetske znanosti otvorile su čovjeku velika vrata raskoša, udobnosti i životnih primamljivosti. Udobna prevozna sredstva, auta, avioni i vozovi, sredstva komunikacija, restorani i kafane sa bogatom ponudom jela i pića, izazovna odjeća i umjetnost novog života su čovjeku otvorili nove načine uživanja u ovom životu i slijeđenja strasti i užitaka. S obzirom da vjera zabranjuje pretjerivanje i rasipništvo, a naređuje umjrenost i zabranjuje naslađivanje zabranjenim stvarima, poput vina, bluda i droge, ljudi koji ne poznaju suštinu vjere, smatrali su to okovima njihove lične slobode i ograničavanjem užitaka i prohtjeva, što im je povećalo odbojnost prema vjeri. Ne žele da ih iko podsjeća na onaj svijet i upozorava na Džehennem, jer to narušava njihove užitke na ovom svijetu. Tako je raslo udaljavanje od vjere i širenje ateističkog pravca.

POVEZIVANJE MATERIJALNOG NAPRETKA SA ATEIZMOM

Također, još jedan od uzroka koji su ljude podstakli na ateizam je i povezivanje ateizma sa materijalnom snagom i napretkom. Ljudi su vidjeli da Evropa nije napredovala materijalno sve dok se nije odrekla ideja crvke i njenog vjerovanja, i da država kao što je Rusija nije postala velesila, dok nije proglasila da je ateistička tvorevina. Na drugoj strani su vidjeli da su zemlje koje se pridržavaju vjere zaostale u industriji i proizvodnji, pa su počeli vjerovati da je ateizam uzrok materijalnog i naučnog napretka, a da vjera znači nazadak i neznanje. Ovo su, ukratko, najbitniji uzroci nastanka i širenja ateizma u svijetu.

NEGATIVNE POSLJEDICE PO POJEDINCA I DRUŠTVO


Pravac kao što je ateizam, koji u potpunosti negira postojanje Boga, bez sumnje će ostaviti negativne posljedice na čovjeka, njegovo ponašanje kao i na međuljudske odnose i društveno uređenje. U ovom broju govorit ćemo o nekim posljedicama koje ateizam ostavlja na pojedinca i društvo

Prva posljedica koju će ateizam ostaviti u dušama pojedinca jeste zabrinutost, nedoumica, duševni nemir i nestabilnost. To je iz razloga što unutar čovjeka postoji prirodna vjera, koja mu natura razna životna pitanja, koja stalno kruže u njegovim mislima. Zašto smo stvoreni? Ko nas je stvorio? Gdje idemo? Kuda nakon smrti? Iako tempo života i ovosvjetske preokupacije i poslovi često odvraćaju čovjeka od ozbiljnijeg razmišljanja o odgovorima na ova pitanja i od traganja za tajnom života i svemira, ipak, česti događaji i potresi postaknu ga da razmišlja o ovim pitanjima. Bolesti, tragedije, gubljenje najbližih i najmilijih i nesreće koje pogađaju čovjeka, nameću mu razmišljanje o njegovom životu i budućnosti. S obzirom da ateizam ne priznaje postojanje Boga, neće ponuditi ništa što bi moglo izvući čovjeka iz nedoumice, zabrinutosti i nejasnoća života.

Tajna života ostaće čovjeku nerazjašnjena a viđenje nasilja i nesreća, s kojima se susreće u životu, ostaće kao mora koja okupira njegovu dušu.

Ateizam će ostati nemoćan da shvati svrhu i cilj života i svemira i čovjeku će samo nuditi iluzije i pretpostavke koje su neupečatljive i koje neće ostvariti svoj cilj. Taj stalni poziv ljudske prirode i ponavljanje vječnih pitanja učiniće čovjeka da stalno živi u zabrinutosti, strahu i tegobama.

Nekada je čovjek imao slobodnog vremena da se osami i posmatra nebo ukrašeno milionima zvijezda, more sa njegovim tajanstvenim dubinama, ogromne planine prekrivene raznoraznim biljkama, pustinju sa njenom prostranošću i širinom. To mu je bilo od velike koristi da dođe do zaključka da postoji Veliki Stvaraoc i Plemeniti Gospodar koji je sve to stvorio.
Međutim, savremeni čovjek, okružen izazovima i napretkom moderne “civilizacije” ne nalazi vremena i snage da se otrgne iz nemara u kojem živi i da razmisli o Stvoritelju i dokazima Njegovog postojanja. Današnje društvo, udaljilo je ljude jedne od drugih i učinilo da se svaki pojedinac brine sam o sebi i svojim problemima. Tako savremeni čovjek ne nalazi kome će se požaliti za svoju zabrinutost i probleme i ko će mu pružiti ruku pomoći. Na ovaj način strah i bojazan od dolazećih dana se povećavala. Ljudi su se posvetili samo sebi i postali su okorjeli materijalisti koji samo skupljaju i gomilaju imetak. Da je postojalo vjerovanje u Boga i skriveni svijet i vjerovanje u Njegovu odredbu, ovaj problem bi bio riješen, međutim, ateizam koji tvrdi da čovjek sam o sebi opstoji u ovom svemiru i da nema Boga koji ga opskrbljuje, povećao je čovjeku bojazan od budućnosti i njegovo usmjerenje ka egoizmu i individualizmu.

INDIVIDUALIZAM I EGOIZAM

Usmjerenje čovjeka ka individualizmu i egoizmu bila je neminovna posljedica duševnog nemira i straha od dolazećih dana. Pod individualizmom smatramo čovjekovo usmjerenje ka ostvarivanju samo svojih ličnih interesa i nerazmišljanje o drugima. Vjera koja podstiče na dobročinstvo s ciljem postizanja božijeg zadovoljstva, udaljila se iz čovjekovog života, a njeno mjesto zauzela je briga o samom sebi. Na ovaj način su ljudi, u tamnim vremenima ateizma, počeli da zaboravljaju na druge. Malo pomalo slabila je briga prema siromasima i potrebnim, pa je na kraju zaboravljena i porodica, roditelji, žena i djeca. Onaj ko posmatra stanje ateističkog društva, uvidjeće do koje mjere su ljudi postali egoisti i materijalisti. Pojedinac posvećuje pažnju samo sebi a drugima izlazi u susret samo ako od toga ima koristi. Ovaj individualizam i egoizam je povećao usmjeravanje ljudi ka prohtjevima i ovosvjetskim užicima koje je savremena civilizacija olakšala i koje su ateistički zakoni učinili dozvoljenim. Tako je savremeni čovjek postao materijalista, i simbol evropske ateističke civilizacije koja prijeti uništenjem čovječanstva.

GUBITAK STIMULANSA I STREMLJENJE KA ZLOČINU I KRIMINALU

Ateizam kao ideologija ne posvećuje pažnju odgajanju ljudske duše i ne gaji u ljudskom srcu srahopoštovanje prema Moćnom Stvoritelju, koji prati sve postupke i dešavanja na Zemlji i na svakom drugom mjestu. Ateista se odgaja kao tvrdokorna i bezosjećajna osoba, koja nema nikakvu unutrašnju, duhovnu zapreku koja bi ga odvratila od grijeha i nasilja i podstakla na dobročinstvo i samilost. Naprotiv, ateizam uči svoje sljedbenike da su oni spontano i slučajno nastali, da ih nije stvorio Stvoritelj i da su oni kao i ostale životinje koje žive na Zemlji. Tako čovjek, na ovaj način, gubi ljudsku osjećajnost i ono po čemu se razlikuje od ostalih živih bića, a to je duhovnost i sposobnost razlučivanja istine od laži. Ako čovjek ne vjeruje u Svemoćnog Stvoritelja koji ga prati i u konačni obračun, onda ga ništa ne može spriječiti da ostvari svoje životinjske prohtjeve i zacrtane ciljeve. Ovozemaljski zakoni koje su ljudi postavili, prepuni su praznina i propusta, koje kriminalci i lopovi veoma vješto iskorištavaju. Kod nekih osoba koje su ateizam izabrali za put, ponekad, ostane nešto od prirodne vjere s kojom su rođeni, ali to ubrzo nestane u bučnom životu punom izazova. Ovo je, bez sumnje, jedna od najštetnijih posljedica ateizma po pojedinca, kao i društvo. Danas je savremeni svijet, svijet kriminala, nesigurnosti i straha. Svakodnevno nas sredstva informisanja obavještavaju o stravičnim zločinima i kriminalu koji se čine širom zemaljske kugle. Nanošenje štete drugima, krađe, ubistva i silovanja postale su svakodnevica i iz godine u godinu sve se više povećavaju. Nije problem ako u određenom društvu postoje lopovi i kriminalci, ali je problem ako su većina ljudi lopovi. Godine 1977. u New York se desio jedan poznati događaj, nestanak električne energije. Ujutro se otkrilo da je na hiljade trgovačkih radnji, magacina i kuća provaljeno i pokradeno. U ovoj masovnoj krađi učestvovala je većina ljudi, raznih dobi i profesija, pa čak i čuvari i stražari koji su čuvali te objekte. Stručnjaci su procijenili da bi grad, da je slučajno ostao bez struje sedam dana, u potpunosti bio poharan i opljačkan.

RUŠENJE PORODIČNE ZAJEDNICE

Ateizam, ne samo da ruši ličnost i duhovni elemenat u čovjeku, nego zajedno s tim ruši i cjelokupno ljudsko društvo. To je iz razloga što jedna društvena zajednica ne može biti zdrava i ispravna, ako jedinke, od kojih se sastoji to društvo, nisu ispravne i zdrave. Poznato je da je porodica osnovna jedinica društva i kvarenje čovječanstva neminovno povlači za sobom i narušavanje porodičnih veza. Raspušten i pokvaren muž, bez sumnje će svoj loš moral prenijeti na ženu i djecu. Zapostavljanjem i rušenjem vjerskog vjenčanja bračne veze su postale samo naslađivanje i koristoljublje, pa se umanjilo obostrano žrtvovanje koje je neophodno u bračnoj zajednici. Nestalo je povjerenja između muža i žene, pa se često pokaže da dijete koje se rodilo nije njegovo. Nepostojanje porodične harmonije i slaganja dovelo je do čestih razvoda brakova, a izdaja i preljuba žene postali su svakodnevnica. U okrilju ovakve rasturene porodice odgajaju se djeca koja se u svemu ogledaju u oca i majku i tako raste još jedna nova neodgojena generacija, koja predstavlja budućnost društva u kojem živi.

POLITIČKI KRIMINAL

Vjerovatno je da se najnegativnije posljedice ateizma odražavaju u svjetskoj politici i među državnim odnosima, a to je zbog toga što ateistički karakter i narav čine ljudsko srce okrutnim i egoističnim, pa se taj egoizam i okrutnost prenosi i u sjenu svjetskih političkih odnosa. Zato ćemo vidjeti da velike kolonijalističke sile posežu za veoma podlim metodama i sredstvima u porobljavanju nejakih naroda i eksploatacije prirodnih bogatstava. Islamske zemlje, općenito, arapski svijet posebno, najbolje su na svojoj koži osjetili podlost i okrutnost takve politike. Te zemlje su stalno pod političkim pritiscima i prijetnjama silom i vojnom intervencijom. Kada god islamske zemlje pokušaju da vrate neka svoja izgubljena prava i uzurpirana bogatstva ili počnu razmišljati o istinskom praktikovanju Islama i sprovođenju njegovog zakona, velike kolonijalističke sile se ujedinjuju da bi se zajednički tome suprotstavile. Nekada Islam optužuju da je nazadan, nekada da je necivilizovan, a nekada pak da ugrožava druge vjere i manjinske narode. Možda je problem nafte i nastojanja islamskih zemalja da ostvare za nju razumnu cijenu i korist od toga, najbolji dokaz terorističke i kolonijalističke politike prema tim zemljama. Kolonijalističke zemlje optužuju muslimanski svijet da želi srušiti svjetsku ekonomiju i civilizaciju i cijelo čovječanstvo učiniti svojim robljem, i to samo zbog toga što potražuju neka svoja prava. Tako danas čovječanstvo trpi svjetski žar egoizma i materijalizma kojeg rasplamsavaju kolonijalizatori s ciljem da porobe druge narode i da među njih ubace razdor, neprijatljstvo i nered da bi što lakše mogli uzurpirati njihova prirodna bogatstva i dobra. Kada bi vjera i strah od Uzvišenog Stvoritelja kontrolisali ponašanje onih u čijim rukama je svjetska politika, među narodima bi vladala samilost i dobročinstvo. Pomaganje slabih i nejakih te uklanjanje nepravde od onih kojima je učinjena, bio bi program i put kojim bi išla svjetska politika. Uistinu postoji velika bojazan da ateizam ne prouzrokuje potpuno uništenje čovječanstva, nakon što je savremena nauka otkrila oružja za masovno uništenje. Ovako je ateizam i udaljenost od duhovnih vrlina i vrijednosti uspio da cjelokupno ljudsko društvo pretvori u društvo mržnje i zavisti koje je utemeljeno na nepravdi i sili i koje je u stalnom strahu od uništenja i propasti. Ovakvo stanje je dovelo do toga da savremeni čovjek pokušava pobjeći iz stvarnosti u kojoj živi. Došlo je do širenja droge, alkohola i prostitucije da bi čovjek što lakše zaboravio svoju crnu stvarnost, gušeći se u moru prohtjeva i strasti.

Svjetska politika nasilja i nepravde postakla je pojedinca na egoizam, pohlepu za imetkom i nastojanje da spasi samog sebe. Tako je danas svijet postao poprište nasilja, nepravde i kriminala. Razlog je odsustvo Islama u praktičnom životu i programa koji će čovječanstvo dovesti do spasa i blagostanja i na ovom i na budućem svijetu.

Preuzeto sa: http://www.studio-din.com/modules.php?name=News&file=article&sid=114

Isus Hrist u islamu

Slava pripada samo Allahu. On je Gospodar svega što postoji. Neka je salavat i selam na posljednjeg Poslanka, vođu pravovjernih i na njegovu porodicu, ashabe i one koji slijede njihov primjer dobročinstva do Dana Okupljanja.

Idemo dalje…

Primjer

Prije nego počnemo, navest ću primjere nekoliko arapskih riječi koje ću upotrebljavati u današnjem predavanju:
Allah-bukvalno znači Bog, Onaj koji je zaslužuje obožavanje;
Kur’an- posljednja objava shodno muslimanskoj tradiciji, posljednja riječ Allahova.
Sala Allahu ‘alejhi we sellem,s.a.w.s.- čut ćete me da izgovaram ovu frazu nakon imena Poslanika, a to znači: neka su Allahov mir i blagoslov na njega.

Predstavljanje

Današnje predavanje će biti obrazovna diskusija. Ali također bit će korisna za nas da naučimo o vjerovanjima jedni drugih, jer su učenjaci, kako bivši tako i sadašnji, rekli- Korijen mržnje je u ignorisanju.
Isus kod muslimana je poznat kao Isa – to ime je Isusu dato u našim rukopisima.
Za muslimane, Isus ili Isa je spasitelj, reformator, Mesija (miropomazani), Riječ Božija, on je podignut na nebo. Mogao je da izliječi bolesne, podigne mrtve, oblikuje nežive stvari i da udahne u njih život Božijom voljom.
Vjerujemo da je onaj ko ne vjeruje u Isusa nije musliman, jer osoba koja ne vjeruje u jednog od poslanika ne vjeruje ni u jednog od njih. Tako da muslimani vjeruju u Isusa i u njegovu objavu. Njegova objava je ista kao i svim ostalim poslanicima. U Kur’anu je rečeno da Bog nikada nije poslao poslanika čovječanstvu sa drugom objavom osim sa upozorenjem – Obožavajte samo Allaha.
Muhammed,s.a.w.s., je rekao: “Više vrijedim od Isaa, sina Merjeminog u ovom životu i kasnije”. Ashabi su ga upitali: “Zašto je to tako, Allahov Poslaniče, s.a.w.s.?” On, s.a.w.s., im odgovori: ”Poslanici su braća, majke su im različite, ali im je vjera ista.” (prenosi Buhari)
Stoga, ovo povlači da onaj koji negira punovažnost jednog od istinitih Poslanika i Vjerovjesnika da on zapravo osporava sve njih. Pojedinac ne može vjerovati u Muhammeda, s.a.w.s, a ne vjerovati u Isa, a.s. Jednako, pojedinac ne može potpuno vjerovati u Isaa, a.s, i ne vjerovati u Muhameda, s.a.w.s. Istinsko prihvatanje jednog poslanika ili vjerovjesnika povlači prihvatanje svih onih koji su došli prije njega i one koje dolaze nakon njega, završavajući sa Muhamedom, s.a.w.s.

Moje današnje predavanje pokrit će 4 glavne tačke:
1.Ko je Marija? – prije sagledavanja Isusa u Islamu, moramo prvo spoznati status Marije u Islamu
2.Bezgriješno začeće
3.Posebne osobine koje su podarene Isusu od Allaha kao dokaz čovječanstvu osnovne božanske objave
4.Muslimanski pogled na “raspeće”, i o onome šta nakon toga dolazi.

1.Merjem (Marija) kćerka Imranova

Jedna od najdirljivijih i naupečatljivijih odnosa majka-sin u Kur’anu jeste o Isau, sinu Merjeminom, a.s. Po prvi i posljednji put u historiji, poslanik nije oslovljen po imenu oca. Štaviše, označen je kao Isus – sin Marijin.
Da bi procijenilii i razumjeli istinsku vrlinu Isaa, a.s, neophodno je da naučimo o njegovoj majci Merjem, kćerci Imranovoj, a.s.
Marijina majka je bila u poodmakloj starosti kada je zatrudnjela. Molila se Bogu da joj podari posljednje dijete koje može posvetiti Božijoj službi. Kada je začela u poodmaklom dobu, rekla je, kao što se bilježi u Kur’anu:
Allah je odabrao Adema, i Nuha, i Ibrahimovu porodicu, i Imranovu porodicu nad ostalim svijetom –

sve porod jedan od drugog – a Allah sve čuje i sve zna.

Kada Imranova žena reče: “Gospodaru moj, ovo što je u trbuhu mome je zavjetujem samo na službu Tebi, pa primi od mene, jer Ti, zaista, sve čuješ i znaš!”

Poslije ona, kada je rodi, reče: “Gospodaru moj, rodila sam žensko”- a Allah dobro zna šta je rodila – “a žensko nije kao muško; nadjela sam joj ime Merjema, i ja nju i porod njezin stavljam pod Tvoje okrilje od prokletog šejtana.”

I Gospodar njezin primi je lijepo i učini da uzraste lijepo, i da se o njoj brine Zekerijja.* Kad god bi joj Zekerijja u hram ušao, kod nje bi hrane našao. “Odakle ti ovo, o Merjema?” – on bi upitao, a ona bi odgovorila: “Od Allaha, Allah onoga koga hoće opskrbljuje bez muke.” Ali ‘Imran, 33-37

Kada se Marijina majka porodila bila je tužna što je rodila žensko dijete. Iz razloga što prema jevrejskoj tradiciji, postoje samo nekoliko vjerskih obreda predanosti Bogu koje mogu obavljati žene. Od 514 djela predanosti, samo 4 može obavljati žena Jevrejka.
Nazvala je dijete Merjem, a što znači “čista”, ili “ona koja je pročišćena”. Allah je prihvatio mladu djevojčicu u Svoju službu, a i izabrao je Zekerijju, ili Zaharija, da bude onaj koji će o njoj brinuti. Zekerijja je jedan od poslanika u Islamu. Izabran je od svih pisara tog vremena, koji su bili sakupljeni i podučeni kako da bace svoja pera u rijeku. Rečeno im je da čije pero bude plovilo nasuprot riječnoj struji taj će biti njen zaštitnik. Zekerijjino pero je plovilo nasuprot rječnoj struji.
O Merjemi, Poslanik, s.a.w.s, je rekao: “Četiri najbolje žene na dunjaluku su: Merjem, kćerka ‘Imranova; Asija, žena Faraonova; Hatidža, kćerka Huvejlidova i Fatima, kćerka Muhammedova.
Poslanik, s.a.w.s, također je rekao o Merjem: „Pri rođenju svakog djeteta šejtan ga dodirne, i tada dijete zaplače, osim Merjem i njenog sina.“ (prenose Ahmed, Muslim)

Allah je rekao u Kur’anu:
“I kada meleki rekoše: “O Merjem, tebe je Allah odabrao i čistom stvorio, i boljom od svih žena na svijetu učinio.” Ali ‘Imran,42
Stoga, Merjem je izabrana od cijelog čovječanstva da rodi Isa, a.s.
Devetnaesta sura Kur’ana se zove Merjem, i posvećena je njenoj priči i bezgriješnom začeću.

2.Bezgriješno začeće

U Kur’anu, Muhamedu,s.a.w.s, je rečeno da uči priču Merjeminu:

“I spomeni u Knjizi Merjemu: kada se od ukućana svojih na istočnu stranu povukla

i jedan zastor da se od njih zakloni uzela, Mi smo k njoj meleka Džibrila poslali i on joj se prikazao u liku savršeno stvorena muškarca.

“Utječem se Milostivom od tebe, ako se Njega bojiš!” – uzviknu ona.

“A ja sam upravo izaslanik Gospodara tvoga” – rece on – “da ti poklonim dječaka čista!”

“Kako ću imati dječaka” – reče ona – “kad me nijedan muškarac dodirnuo nije, a ja nisam nevaljalica!”

“To je tako!” – reče on. “Gospodar tvoj je rekao: ’To je Meni lahko’, i zato da ga učinimo znamenjem ljudima i znakom milosti Naše. Tako je unaprijed određeno!“ Merjem, 16-21.

Isus je nazvan “riječju Božjom” zbog toga što Allah kaže “Mi” i on jeste. Allah dalje postavlja parabolu između Isusa i Adema – Adem je napravljen od zemlje, nije rođen iz materice žene. Allah kaže:
“Isaov slučaj je u Allaha isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: “Budi!” – i on bi”. Ali ‘Imran,59.

Isus nije imao oca. Ali to ne znači da je Isus božanstvo i da je vrijedan obožavanja, zbog toga što je Adamovo postojanje veće čudo od Isusovog.
Allah također kaže u Kur’anu da su Isus i njegova majka postali umorni, i da su im potrebna sredstva za život. Stoga, oni ne mogu biti božanstva.

Priča o bezgriješnom začeću se nastavlja u Kur’anu:

“I ona zanese i bremenita se skloni daleko negdje.I porođajni bolovi prisiliše je da dode da stabla jedne palme. “Kamo sreće da sam ranije umrla i da sam potpuno u zaborav pala!” – uzviknu ona.I melek je, koji je bio niže nje, zovnu: “Ne žalosti se, Gospodar tvoj je dao da niže tebe potok poteče.“ Merjem, 22-24.

Isus je govorio Mariji kao čudo od Boga kako bi joj rekao da se ne treba bojati i da ne treba biti tužna. Marija je podučena da kad se vrati porodici ne odgovara ni na jedno njihovo pitanje. Tako kada su se suočili sa njom, ona je pokazala na dijete. Oni su je upitali: ”Kako može govoriti dijete u kolijevci?” Onda je beba Isus progovorio i rekao:

“Ja sam Allahov rob” – ono reče – “meni ce On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti i učiniće me, gdje god budem, blagoslovljenim, i narediće mi da dok sam živ molitvu obavljam i milostinju udjeljujem, i da majci svojoj budem dobar, a neće mi dopustiti da budem drzak i nepristojan.I neka je mir nada mnom na dan kada sam se rodio i na dan kada budem umro i na dan kada budem iz mrtvih ustajao!”

To je Isa, sin Merjemin – to je prava istina o njemu – onaj u koga oni sumnjaju.“
To je priča o bezgriješnom začeću prema onome što nam je rečeno u Kur’anu.

3. Posebne osobine Isusa

Bezgriješno začeće je samo jedno od mnogih čuda koje je Allah podario Isusu.
Prema islamskim izvorima, Isus je počeo kao pastir, kao što su i svi poslanici bili prije nego što su primili objavu. Isus je poznavao Toru, i mogao je pisati i čitati još kao malo dijete. Isus je odrastao znajući za svog rođaka Jahju/Jovana Krstitelja. Obojica će zajedno pozivati na obožavanje Boga.
Isus nikad nije rekao – “Obožavajte me”- to nije prikladno nijednom božijem posalniku.
Isus je živio potpuni život, protiv njega su se borili i mrzili ga i grdili različiti neprijatelji, uključujući sve loše navike toga vremena, svi oni koji su željeli moć i status.
Učenjaci tvrde da je svaki Poslanik i Vjerovjesnik poslat sa nekom vrstom dokaza, znaka na osnovu kojih bi njihov narod se odazvao. Tokom vremena Musaa, a.s, magija i iluzija su bile jako raširene i lažno pripisane lažnim božanstvima. Tako da je Allah poslao Musaa sa onim što bi moglo baciti u sjenu faraonove mađioničare. Tokom vremena Isaova, a.s, liječenje bolesnih smatralo se božanskom moći. Allah je stoga poslao Isaa, a.s, i darovao mu jedistvene sposobnosti.
Allah će podsjetiti Isaa na ove sposobnosti na Dan suda, kao što to Allah opisuje u suri Ma’ida, 110-115:

“Kad Allah rekne: “O Isa, sine Merjemin, sjeti se blagodati Moje prema tebi i majci tvojoj: kada sam te Džibrilom pomogao pa si s ljudima, u bešici i kao zreo muž, razgovarao; i kada sam te pismenosti i mudrosti, i Tevratu i Indžilu naučio; i kada si, voljom Mojom, od blata nešto poput ptice napravio i u nju udahnuo, i kada je ona, voljom Mojom, postala ptica; i kada si, voljom Mojom, od rođenja slijepa i gubavca iscijelio; i kada si, voljom Mojom, mrtve dizao; i kada sam od tebe sinove Israilove odbio, kad si im ti jasne dokaze donio, pa su oni među njima koji nisu vjerovali – povikali: ’Ovo nije ništa drugo do prava vradžbina!’

I kada sam učenicima naredio: ’Vjerujte u Mene i Poslanika Moga!’ – oni su odgovorili: ’Vjerujemo, a Ti budi svjedok da smo mi muslimani’.”

A kada učenici rekoše: “O Isa, sine Merjemin, može li nam Gospodar tvoj trpezu s neba spustiti?” – on reče: “Bojte se Allaha ako ste vjernici.” “Mi želimo” – rekoše oni – “da s nje jedemo i da naša srca budu smirena i da se uvjerimo da si nam istinu govorio, i da o njoj budemo svjedoci.”

Isa, sin Merjemin, reče: “O Allahu, Gospodaru naš, spusti nam s neba trpezu da nam bude blagdan, i prvima od nas i onima kasnijim, i čudo Tvoje, i nahrani nas, a Ti si hranitelj najbolji!”

“Ja ću vam je spustiti” – reče Allah -“ali ću one među vama koji i poslije ne budu vjerovali kazniti kaznom kakvom nikoga na svijetu neću kazniti.”

Ovo je najveće čudo koje je Allah podario Isusu. Nakratko ćemo početi da diskutujemo o komplikacijama kako je Isa sačuvan od Jevreja i Rimljana. Ajet, također, pokazuje kako su Jevreji oni koji su tražili Isusovu smrt, a ne Rimljani, takoreći. Ajet, također, pokazuje da su Jevreji oni koji su vjerovali (havarijuni ili učenici) i oni koji nisu vjerovali.

“I kada sam učenicima naredio: ’Vjerujte u Mene i Poslanika Moga!’ – oni su odgovorili: ’Vjerujemo, a Ti budi svjedok da smo mi muslimani’.”

Ovaj ajet jasno pokazuje da Allah upravlja i usađuje uputu u srca pojedinaca. Mnogo je onih koji su odbili istinu nakon što su bili svjedoci već navedenih čudesnih događaja. Uputa je čisto od Allaha, kao što je i dovođenje u zabludu od onih kojima je suđeno da odbace istinu i svijetlo tevhida.

A kada učenici rekoše: “O Isa, sine Merjemin, može li nam Gospodar tvoj trpezu s neba spustiti?” – on reče: “Bojte se Allaha ako ste vjernici.”

Iako su vidjeli da ptica od gline biva oživljena, da su slijepi i gubavci izliječeni od svojih boljki, ustajanje mrtvih i mnoga druga čuda, oni su ipak govorili: “Da li tvoj Gospodar može”. Sama sintaksa njihovih riječi implicira da ako tvoj Gospodar ne može da nam spusti trpezu, onda On ne može, a ne da ne želi!

“Mi želimo” – rekoše oni – “da s nje jedemo i da naša srca budu smirena i da se uvjerimo da si nam istinu govorio, i da o njoj budemo svjedoci.”

Ponovo slabost njihove vjere je očigledna. Sintaksa njihove izjave implicira da ako si nam rekao istinu i ako si ti zaista poslanik i vjerovjesnik onda tvoj Gospodar će nam spustiti trpezu kao što smo tražili. Inače nisi govorio istinu. Oni priznaju da je njihova vjera slaba. Isa, a.s, stoga priziva Allaha da spusti trpezu:

Isa, sin Merjemin, reče: “O Allahu, Gospodaru naš, spusti nam s neba trpezu da nam bude blagdan, i prvima od nas i onima kasnijim, i čudo Tvoje, i nahrani nas, a Ti si hranitelj najbolji!”

Ovaj zahtjev, ma koliko se činio jednostavnim u poređenju sa drugim čudima koje je radio Isa, a.s, je sasvim druge prirode. Zahtjev učenika je „izazov“ Allahu. Sufijan et Tevri, r.a., tvrdi – “Blagdan znači dan koji moramo označiti danom Tvog obožavanja.”
Selman el Farisi, r.a., je rekao: “Dan koji ćemo obilježavati sjećajući se Tebe.”

Allah je rekao:

“Ja ću vam je spustiti” – reče Allah -“ali ću one među vama koji i poslije ne budu vjerovali kazniti kaznom kakvom nikoga na svijetu neću kazniti.”

Abdullah bin ‘Amr bin al ‘Aws, r.a., tvrdi: “Tri naroda koja će najviše biti kažnjena na Dan okupljanja bit će: licjemjeri (u doba Poslanika), oni koji su nakon što im je trpeza spuštena uznevjerovali, i faraon i njegove legije.”

4. Muslimanski pogled na raspeće

Isusa je Bog sačuvao za kraj vremena. Allah kaže u Kur’anu:

„i zbog riječi njihovih: “Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahova poslanika!” A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili,već ga je Allah uzdigao Sebi. – A Allah je silan i mudar.” An-Nisa, 157-158.

Jevreji i Rimljani su radosno objavili: ”Ubili smo Mesiju!” Ali, nisu ga oni ubili niti raspeli, spašen je od Boga i uzdignut na nebo.
Allah kaže u suri Ali-‘Imran, 54-58,:

„I nevjernici počeše smišljati spletke, ali ih je Allah otklonio, jer On to umije najbolje.I kada Allah reče: “O Isa, dušu će ti uzeti i k Sebi te uzdignuti i spasiću te od nevjernika i učiniću da tvoji sljedbenici budu iznad nevjernika sve do Smaka svijeta. Meni ćete se, poslije, svi povratiti i Ja ću vam o onome u čemu se niste slagali presuditi: one koji ne budu vjerovali na strašne muke ću staviti i na ovome i na onome svijetu i niko im neće moći pomoći.”…A onima koji budu vjerovali i dobra djela činili, On će njima punu nagradu dati. – Allah ne voli nasilnike.Ovo što ti kazujemo jesu ajeti i Qur’an mudri.

Mi, muslimani, vjerujemo da će jednog dana Antihrist doći i da će onda Isus biti spušten s neba i da će ubiti Antihrista, da će živjeti među muslimanima i da će vladati njima. Tokom tog vremenskog perioda zemlja će biti ispunjena pravdom i blagostanjem.

Muhamed,s.a.w.s, je rekao :
„A zatim će se reći zemlji: ‘Pronikni plodovima i okiti se bereketom. Tada će se čitava skupina najesti od jednog šipka i moći će stati u hladovinu njegove kore. U mlijeku će biti bereket. Jedna muža deva zadovoljit će sakupljene ljude, a jedna krava muzara – čitavo pleme; a jedna ovca muzara zadovoljit će mlijekom jedan ogranak plemena. Dok oni budu tako živjeli, Allah će im poslati mirisni vjetar, pa će ih dodirnuti ispod njihovih pazuha i dušu svakog mumina i svakog muslimana uzeti. Samo će ostati najgori ljudi, koji će otvoreno zinaluk činiti, kako to čine magarci, i na njih će se izliti strahote Posljednjeg dana.” (prenosi Muslim)

Muhamed, s.a.w.s, je rekao:
„Kako će slavno biti vrijeme kada Isa bude živio među vama, zasadit ćete sjeme na jalovoj stijeni i ono će ponići; neće biti suše; bilje će prekriti zemlju, čovjek će moći da sjedi pored lava i neće mu naštetiti.“ (prenosi Ad-Dejlemi)

Isus će ponovo doći, oženit će se, imaće djecu, živjet će 40 godina među nama. I nakon što on umre Sudnji dan će doći.

Zaključak

Allah, s.w.t., kaže:

“Oni govore: “Milostivi je uzeo dijete!” –
Vi, doista, nešto odvratno govorite!
Gotovo da se nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe
što Milostivom pripisuju dijete.
Nezamislivo je da Milostivi ima dijete –
ta svi će oni, i oni na nebesima i oni na Zemlji, kao robovi u Milostivog tražiti utočište!” Merjem, 88-93.

Allah, s.w.t., kaže:

„Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njim nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio – radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao. – Hvaljen neka je Allah koji je daleko od onoga što oni iznose!”Al-Mu’minun, 91.

Postoji više sličnosti nego razlika između muslimana i kršćana. Shodno islamskim zakonima, imamo posebna pravila za „sljedbenike Knjige“, koji su slični nama izuzev nekoliko manjih razlika u glavnim područjima dogme. Zaključit ćemo sa sljedećim rječima:

„Reci: “O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!” Pa ako oni ne pristanu, vi recite: “Budite svjedoci da smo mi muslimani!”, Ali ‘Imran,64

Izvor: Islaam.net
Za Islambosna.ba prevela: sestra Zinaida

Preuzeto sa IslamBosna.ba

Pokajanje

Toplo, toplo vam preporucujemo da poslusate ovo predavanje, jer ako to ne uradite znajte da vas je veliko dobro mimoislo. Poslusajte kako je nas Gospodar, Allah swt, milostiv, plemenit i koliko prasta ljudima – toliko da jednostavno ljudski mozak to ne moze da shvati. Zaista samo otvrdlo, kruto srce ne moze da ne voli ovakvog Stvoritelja i ovako predivnu vjeru. Predavac: Abdusamed Busatlic .

Izvor: http://www.n-um.com/?q=node/1010

I drugačije ne ide…

Znaj da si stvoren da bi umro, i drugačije ne može, jer kaže Uzvišeni: “Ti ćeš, zacijelo, umrijeti, a i oni će, takođe, pomrijeti…” (Sura Ez-Zumer, 30) i: “Reci: Ako bježite od smrti ili pogibije, bježanje vam neće pomoći, opet ćete samo kratko uživati.” (Sura El-Ahzab, 16)