Ateizam i njegove štetne posljedice po društvo

ATEIZAM I NJEGOVE ŠTETNE POSLJEDICE PO DRUŠTVO

Danas se savremeni svijet suočava sa mnogobrojnim problemima različitih vrsta. I pored ogromnog materijalnog napretka i velikih dobrota koje je čovjek postigao naučnim dostignućima, svijet živi u sjeni ozbiljnih problema, koji nastaju jedni od drugih i zagorčavaju ljudski život

Bez sumnje, najveći problemi sa kojima se društvo susreće su društveni nemir, zabrinutost, raširenost zločina i nasilja, kriza morala, egoizam, nered i političke i ekonomske afere o kojima svakodnevno slušamo. Ne možemo, gotovo, naći ni jednu državu na svijetu koja se ne suočava sa ovim složenim problemima društva.
Materijalni napredak ne može da eliminiše ove probleme ili eventualno, da ih umanji, naprotiv, koliko god napreduje materijalni život čovjeka, oni su brojniji i rašireniji u društvu. I pored toga što su problemi društva mnogobrojni, najveći problem koji ostavlja štetne posljedice po društvo i razlog je nereda, društvene uznemirenosti i nestabilnosti, je ateizam, ili kraće rečeno bezboštvo. Ova pojava je, ustvari, majka svih problema društva i njihov glavni uzrok.

ŠTA JE ATEIZAM?

Ateizam podrazumijeva nevjerovanje u Boga i skretanje sa puta sljedbenika vjere, kao i poricanje proživljenja nakon smrti, Dženneta i Džehennema i posvećivanje cijelog života samo ovom svijetu. Danas je ateizam postao svjetska pojava i Zapadni svijet u Evropi i Americi, iako je nasljednik kršćanskog vjerovanja koje potvrđuje proživljenje, raj i pakao, vjeruje samo u ovosvjetski život. Crkva je postala samo tradicija (i kultura) i tragovi prošlosti, i u ljudskom životu predstavlja beznačajnu stvar. Najveća država na Istoku je utemeljena na ateizmu. To je Rusija, koja je nosilac komunizma, ateističke ideologije, od čijih načela je potpuno odbacivanje vjerovanja u nevidljivi svijet i smatranje da je život samo materija i da je čovjekova borba u ovom životu samo radi življenja i opstanka. Što se tiče drugih država, one su, i pored toga što su u njima raširene religije, poput hinduizma i budizma, koje u sebi sadrže vjerovanje u skriveni svijet, poklekle pred najezdom ateizma sa Zapada. Islamski svijet, iako se u određenoj mjeri pridržava Islama i vjeruje u proživljenje, Džennet i Džehennem, sa svih strana ga zapljuskuju valovi ateizma i ubacuju sumnje u islamsko vjerovanje.

UZROCI NASTANKA I ŠIRENJA ATEIZMA

Prije samo dvjesto godina, ateizam nije bio raširena pojava, međutim, u zadnja dva stoljeća pojavljuju se mnogi faktori koji su doprinijeli da nevjerovanje u Boga postane zvanična ”vjera” i pravac u mnogim državama svijeta.
Neki od uzroka nastanka i širenja ateizma su sljedeći:

1 – Evropska crkva

Evropska crkva je ponekad bila indirektan, a ponekad direktan uzrok širenja ateizma i potpunog nevjerovanja u postojanje Boga. Razlog toga su crkveni vjerski službenici, monasi i svećenici, koji su u svoju vjeru dodali razne izmišljotine i sujevjerja, kao što je dizanje Isaa, a.s., sa stepena čovjeka na stepen božanstva, grijeh i opraštajnice, raspeće i ostale stvari koje nisu imale nikakvog utemeljenja u vjeri. Tome su pridodali još mnogo neistine o nastanku svemira, položaju i obliku planete Zemlje i čovjekovom životu. Kada je počela evropska renesansa i kada su otkrivene mnogobrojne naučne istine, dolazi do velikog sukoba između naučnika prirodnih nauka i crkve, koja je poricala te naučne istine i otkrića. Tada je crkva, svakoga ko je vjerovao u istinitost naučnih otkrića, smatrala nevjernikom, heretikom i takve ubijala i spaljivala. Mnogi naučnici i učenjaci prirodnih znanosti doživljavali su takve bolne golgote kao kaznu za suprostavljanje stavovima crkve. Međutim, naučna renesansa zbog ovih tortura nije zaustavljena. Učenjaci su uspjeli da svakodnevno donesu nove dokaze za svoje naučne postavke, a crkva je svakodnevno doživljavala poraz pred javnošću, i na kraju pobjeda je pripala učenjacima materije nad crkvenim službenicima i monasima. Tada ljudi u potpunosti odbijaju vjeru i svako vjerovanje koje tvrdi da postoji skriveni svijet i zagrobni život, i okreću se materijalizmu kao novom božanstvu. Na ovaj način su nastali prvi temelji ateizma u svijetu.

2 – Nasilje kapitalističkog svijeta

Nakon što je se Evropa djelomično oslobodila crkvene vlasti i otkrila snagu pare i alatki, ljudi se okreću od zemljoradnje ka proizvodnji i fabrikama. Nekadašnji feudalci postaju vlasnici velikih fabrika i iskorištavaju ogromna prirodna bogatstva. Zapošljava se veliki broj ljudi i na svirep način se iskorištavaju. Radnicima se nanosi veliko nasilje i u društvu nastaju klase, od bogatih kapitalista do siromašnih radnika. Pojava ovog novog vida nasilja i prešućivanje svega toga od strane crkve, bio je direktan razlog širenja ateizma i sumnje u postojanje Boga. Crkva je bila nemoćna da ponudi rješenja za probleme čovjeka na Zemlji i tada čovjek počinje razmišljati o iznalaženju jednog novog puta i programa koji je u stanju da riješi njegove probleme.

NASTANAK EKONOMSKO-ATEISTIČKIH PRAVACA

Nema sumnje da je jedan od najbitnijih faktora u širenju ateizma bio nastanak ekonomsko-ateističkih pravaca, a naročito komunizma, čiji osnivač je bio Karl Marks. I pored toga što je ovaj pravac imao ekonomsko polazište i što mu je glavni cilj, kako tvrde njegovi osnivači, bio oslobađanje od kapitalističkog nasilja, ipak je poprimio svojstva jednog ideološkog pravca. Oni tvrde da postoji samo materijalni život čovjeka, da ne postoji duša, proživljenje, Bog i zagrobni život. Po učenju socijalizma, vjeru su izmislili bogataši da bi što bolje iskoristili siromašni svijet, i osobine kao što su povjerenje, čednost i iskrenost, su ništa drugo do rezultat vjerske ideje koja je u službi kapitalističkih interesa. Svojim postavkama, ovaj ekonomski pravac je postao jedan novi val ateizma, koji je naišao na veliki prijem kod običnog i siromašnog svijeta, baš iz razloga što, po svojim teoretskim postavkama, štiti interese potlačenih i siromašnih, a takvi su većina u društvu. Tako je komunizam prihvaćen, ne samo kao ekonomski, nego i vjerski pravac, i veoma se brzo proširio u čitavom svijetu. Najveći procvat i uspjeh komunizam je doživio nakon poznate boljševičke revolucije u Rusiji. U širenju komunističkog pravca, njegovi zagovornici su koristili razne metode, a jedna od najpoznatijih je metoda sile, tako da su narodi u potpunosti postali snage komunizma, kao što su islamske republike u Rusiji i Kini, i neke arapske zemlje.

STALNOST ŽIVOTA

Zapošljavanje ljudi ovim svijetom i uživanjem na njemu, sa svim što im je ponudila zapadna civilizacija, od raznih zanimljivosti i primamljivih razonoda, je imalo veliki uticaj da čovjek zaboravi veoma bitne stvari u životu, pa čak i samog sebe. Iz želje da zaradi što veću platu i tako obezbijedi sebi raskošan i udoban život, sa svim novinama savremenog doba, kao što su veš-mašine, zamrzivači, auta i ostalo, čovjek je povećao svoju satnicu rada. Radi istog cilja i žena napušta svoje prirodno zanimanje, obaveze kuće i zapošljava se u fabrikama da bi zajedno sa muškarcem ponijela zahtjeve i obaveze života. Ovakav tempo života i rada počeo je da satire savremenog čovjeka i danonoćno ga čini zauzetim, ne ostavljajući mu priliku da razmisli o sebi i svemu oko sebe. Danonoćan rad u trgovinama i fabrici i iskorištavanje i ono malo preostalog vremena u igri i zabavi, nije mu ostavilo vremena da razmisli o vjeri i svom duhovnom životu i da odgovori na životna pitanja koja kruže u mislima svakog čovjeka: “Ko je stvorio ovaj svemir? – Ko je stvorio čovjeka? – Zašto smo stvoreni? – Gdje idemo? – Da li ovaj svijet ima svoj kraj? – Zašto se ljudi razlikuju, ovaj bogat, a onaj siromašan, ovaj nasilnik, a ovaj potlačen? – Zašto sve ovo? – Da li život ima smisla?”. Savremeni čovjek, prezauzet stvarima koje smo prethodno naveli, nema vremena da nađe odgovor na ova pitanja i tako vjera postaje sporedna stvar u životu.

NOVI ŽIVOT I IZAZOVI CIVILIZACIJE

Ovosvjetske znanosti otvorile su čovjeku velika vrata raskoša, udobnosti i životnih primamljivosti. Udobna prevozna sredstva, auta, avioni i vozovi, sredstva komunikacija, restorani i kafane sa bogatom ponudom jela i pića, izazovna odjeća i umjetnost novog života su čovjeku otvorili nove načine uživanja u ovom životu i slijeđenja strasti i užitaka. S obzirom da vjera zabranjuje pretjerivanje i rasipništvo, a naređuje umjrenost i zabranjuje naslađivanje zabranjenim stvarima, poput vina, bluda i droge, ljudi koji ne poznaju suštinu vjere, smatrali su to okovima njihove lične slobode i ograničavanjem užitaka i prohtjeva, što im je povećalo odbojnost prema vjeri. Ne žele da ih iko podsjeća na onaj svijet i upozorava na Džehennem, jer to narušava njihove užitke na ovom svijetu. Tako je raslo udaljavanje od vjere i širenje ateističkog pravca.

POVEZIVANJE MATERIJALNOG NAPRETKA SA ATEIZMOM

Također, još jedan od uzroka koji su ljude podstakli na ateizam je i povezivanje ateizma sa materijalnom snagom i napretkom. Ljudi su vidjeli da Evropa nije napredovala materijalno sve dok se nije odrekla ideja crvke i njenog vjerovanja, i da država kao što je Rusija nije postala velesila, dok nije proglasila da je ateistička tvorevina. Na drugoj strani su vidjeli da su zemlje koje se pridržavaju vjere zaostale u industriji i proizvodnji, pa su počeli vjerovati da je ateizam uzrok materijalnog i naučnog napretka, a da vjera znači nazadak i neznanje. Ovo su, ukratko, najbitniji uzroci nastanka i širenja ateizma u svijetu.

NEGATIVNE POSLJEDICE PO POJEDINCA I DRUŠTVO


Pravac kao što je ateizam, koji u potpunosti negira postojanje Boga, bez sumnje će ostaviti negativne posljedice na čovjeka, njegovo ponašanje kao i na međuljudske odnose i društveno uređenje. U ovom broju govorit ćemo o nekim posljedicama koje ateizam ostavlja na pojedinca i društvo

Prva posljedica koju će ateizam ostaviti u dušama pojedinca jeste zabrinutost, nedoumica, duševni nemir i nestabilnost. To je iz razloga što unutar čovjeka postoji prirodna vjera, koja mu natura razna životna pitanja, koja stalno kruže u njegovim mislima. Zašto smo stvoreni? Ko nas je stvorio? Gdje idemo? Kuda nakon smrti? Iako tempo života i ovosvjetske preokupacije i poslovi često odvraćaju čovjeka od ozbiljnijeg razmišljanja o odgovorima na ova pitanja i od traganja za tajnom života i svemira, ipak, česti događaji i potresi postaknu ga da razmišlja o ovim pitanjima. Bolesti, tragedije, gubljenje najbližih i najmilijih i nesreće koje pogađaju čovjeka, nameću mu razmišljanje o njegovom životu i budućnosti. S obzirom da ateizam ne priznaje postojanje Boga, neće ponuditi ništa što bi moglo izvući čovjeka iz nedoumice, zabrinutosti i nejasnoća života.

Tajna života ostaće čovjeku nerazjašnjena a viđenje nasilja i nesreća, s kojima se susreće u životu, ostaće kao mora koja okupira njegovu dušu.

Ateizam će ostati nemoćan da shvati svrhu i cilj života i svemira i čovjeku će samo nuditi iluzije i pretpostavke koje su neupečatljive i koje neće ostvariti svoj cilj. Taj stalni poziv ljudske prirode i ponavljanje vječnih pitanja učiniće čovjeka da stalno živi u zabrinutosti, strahu i tegobama.

Nekada je čovjek imao slobodnog vremena da se osami i posmatra nebo ukrašeno milionima zvijezda, more sa njegovim tajanstvenim dubinama, ogromne planine prekrivene raznoraznim biljkama, pustinju sa njenom prostranošću i širinom. To mu je bilo od velike koristi da dođe do zaključka da postoji Veliki Stvaraoc i Plemeniti Gospodar koji je sve to stvorio.
Međutim, savremeni čovjek, okružen izazovima i napretkom moderne “civilizacije” ne nalazi vremena i snage da se otrgne iz nemara u kojem živi i da razmisli o Stvoritelju i dokazima Njegovog postojanja. Današnje društvo, udaljilo je ljude jedne od drugih i učinilo da se svaki pojedinac brine sam o sebi i svojim problemima. Tako savremeni čovjek ne nalazi kome će se požaliti za svoju zabrinutost i probleme i ko će mu pružiti ruku pomoći. Na ovaj način strah i bojazan od dolazećih dana se povećavala. Ljudi su se posvetili samo sebi i postali su okorjeli materijalisti koji samo skupljaju i gomilaju imetak. Da je postojalo vjerovanje u Boga i skriveni svijet i vjerovanje u Njegovu odredbu, ovaj problem bi bio riješen, međutim, ateizam koji tvrdi da čovjek sam o sebi opstoji u ovom svemiru i da nema Boga koji ga opskrbljuje, povećao je čovjeku bojazan od budućnosti i njegovo usmjerenje ka egoizmu i individualizmu.

INDIVIDUALIZAM I EGOIZAM

Usmjerenje čovjeka ka individualizmu i egoizmu bila je neminovna posljedica duševnog nemira i straha od dolazećih dana. Pod individualizmom smatramo čovjekovo usmjerenje ka ostvarivanju samo svojih ličnih interesa i nerazmišljanje o drugima. Vjera koja podstiče na dobročinstvo s ciljem postizanja božijeg zadovoljstva, udaljila se iz čovjekovog života, a njeno mjesto zauzela je briga o samom sebi. Na ovaj način su ljudi, u tamnim vremenima ateizma, počeli da zaboravljaju na druge. Malo pomalo slabila je briga prema siromasima i potrebnim, pa je na kraju zaboravljena i porodica, roditelji, žena i djeca. Onaj ko posmatra stanje ateističkog društva, uvidjeće do koje mjere su ljudi postali egoisti i materijalisti. Pojedinac posvećuje pažnju samo sebi a drugima izlazi u susret samo ako od toga ima koristi. Ovaj individualizam i egoizam je povećao usmjeravanje ljudi ka prohtjevima i ovosvjetskim užicima koje je savremena civilizacija olakšala i koje su ateistički zakoni učinili dozvoljenim. Tako je savremeni čovjek postao materijalista, i simbol evropske ateističke civilizacije koja prijeti uništenjem čovječanstva.

GUBITAK STIMULANSA I STREMLJENJE KA ZLOČINU I KRIMINALU

Ateizam kao ideologija ne posvećuje pažnju odgajanju ljudske duše i ne gaji u ljudskom srcu srahopoštovanje prema Moćnom Stvoritelju, koji prati sve postupke i dešavanja na Zemlji i na svakom drugom mjestu. Ateista se odgaja kao tvrdokorna i bezosjećajna osoba, koja nema nikakvu unutrašnju, duhovnu zapreku koja bi ga odvratila od grijeha i nasilja i podstakla na dobročinstvo i samilost. Naprotiv, ateizam uči svoje sljedbenike da su oni spontano i slučajno nastali, da ih nije stvorio Stvoritelj i da su oni kao i ostale životinje koje žive na Zemlji. Tako čovjek, na ovaj način, gubi ljudsku osjećajnost i ono po čemu se razlikuje od ostalih živih bića, a to je duhovnost i sposobnost razlučivanja istine od laži. Ako čovjek ne vjeruje u Svemoćnog Stvoritelja koji ga prati i u konačni obračun, onda ga ništa ne može spriječiti da ostvari svoje životinjske prohtjeve i zacrtane ciljeve. Ovozemaljski zakoni koje su ljudi postavili, prepuni su praznina i propusta, koje kriminalci i lopovi veoma vješto iskorištavaju. Kod nekih osoba koje su ateizam izabrali za put, ponekad, ostane nešto od prirodne vjere s kojom su rođeni, ali to ubrzo nestane u bučnom životu punom izazova. Ovo je, bez sumnje, jedna od najštetnijih posljedica ateizma po pojedinca, kao i društvo. Danas je savremeni svijet, svijet kriminala, nesigurnosti i straha. Svakodnevno nas sredstva informisanja obavještavaju o stravičnim zločinima i kriminalu koji se čine širom zemaljske kugle. Nanošenje štete drugima, krađe, ubistva i silovanja postale su svakodnevica i iz godine u godinu sve se više povećavaju. Nije problem ako u određenom društvu postoje lopovi i kriminalci, ali je problem ako su većina ljudi lopovi. Godine 1977. u New York se desio jedan poznati događaj, nestanak električne energije. Ujutro se otkrilo da je na hiljade trgovačkih radnji, magacina i kuća provaljeno i pokradeno. U ovoj masovnoj krađi učestvovala je većina ljudi, raznih dobi i profesija, pa čak i čuvari i stražari koji su čuvali te objekte. Stručnjaci su procijenili da bi grad, da je slučajno ostao bez struje sedam dana, u potpunosti bio poharan i opljačkan.

RUŠENJE PORODIČNE ZAJEDNICE

Ateizam, ne samo da ruši ličnost i duhovni elemenat u čovjeku, nego zajedno s tim ruši i cjelokupno ljudsko društvo. To je iz razloga što jedna društvena zajednica ne može biti zdrava i ispravna, ako jedinke, od kojih se sastoji to društvo, nisu ispravne i zdrave. Poznato je da je porodica osnovna jedinica društva i kvarenje čovječanstva neminovno povlači za sobom i narušavanje porodičnih veza. Raspušten i pokvaren muž, bez sumnje će svoj loš moral prenijeti na ženu i djecu. Zapostavljanjem i rušenjem vjerskog vjenčanja bračne veze su postale samo naslađivanje i koristoljublje, pa se umanjilo obostrano žrtvovanje koje je neophodno u bračnoj zajednici. Nestalo je povjerenja između muža i žene, pa se često pokaže da dijete koje se rodilo nije njegovo. Nepostojanje porodične harmonije i slaganja dovelo je do čestih razvoda brakova, a izdaja i preljuba žene postali su svakodnevnica. U okrilju ovakve rasturene porodice odgajaju se djeca koja se u svemu ogledaju u oca i majku i tako raste još jedna nova neodgojena generacija, koja predstavlja budućnost društva u kojem živi.

POLITIČKI KRIMINAL

Vjerovatno je da se najnegativnije posljedice ateizma odražavaju u svjetskoj politici i među državnim odnosima, a to je zbog toga što ateistički karakter i narav čine ljudsko srce okrutnim i egoističnim, pa se taj egoizam i okrutnost prenosi i u sjenu svjetskih političkih odnosa. Zato ćemo vidjeti da velike kolonijalističke sile posežu za veoma podlim metodama i sredstvima u porobljavanju nejakih naroda i eksploatacije prirodnih bogatstava. Islamske zemlje, općenito, arapski svijet posebno, najbolje su na svojoj koži osjetili podlost i okrutnost takve politike. Te zemlje su stalno pod političkim pritiscima i prijetnjama silom i vojnom intervencijom. Kada god islamske zemlje pokušaju da vrate neka svoja izgubljena prava i uzurpirana bogatstva ili počnu razmišljati o istinskom praktikovanju Islama i sprovođenju njegovog zakona, velike kolonijalističke sile se ujedinjuju da bi se zajednički tome suprotstavile. Nekada Islam optužuju da je nazadan, nekada da je necivilizovan, a nekada pak da ugrožava druge vjere i manjinske narode. Možda je problem nafte i nastojanja islamskih zemalja da ostvare za nju razumnu cijenu i korist od toga, najbolji dokaz terorističke i kolonijalističke politike prema tim zemljama. Kolonijalističke zemlje optužuju muslimanski svijet da želi srušiti svjetsku ekonomiju i civilizaciju i cijelo čovječanstvo učiniti svojim robljem, i to samo zbog toga što potražuju neka svoja prava. Tako danas čovječanstvo trpi svjetski žar egoizma i materijalizma kojeg rasplamsavaju kolonijalizatori s ciljem da porobe druge narode i da među njih ubace razdor, neprijatljstvo i nered da bi što lakše mogli uzurpirati njihova prirodna bogatstva i dobra. Kada bi vjera i strah od Uzvišenog Stvoritelja kontrolisali ponašanje onih u čijim rukama je svjetska politika, među narodima bi vladala samilost i dobročinstvo. Pomaganje slabih i nejakih te uklanjanje nepravde od onih kojima je učinjena, bio bi program i put kojim bi išla svjetska politika. Uistinu postoji velika bojazan da ateizam ne prouzrokuje potpuno uništenje čovječanstva, nakon što je savremena nauka otkrila oružja za masovno uništenje. Ovako je ateizam i udaljenost od duhovnih vrlina i vrijednosti uspio da cjelokupno ljudsko društvo pretvori u društvo mržnje i zavisti koje je utemeljeno na nepravdi i sili i koje je u stalnom strahu od uništenja i propasti. Ovakvo stanje je dovelo do toga da savremeni čovjek pokušava pobjeći iz stvarnosti u kojoj živi. Došlo je do širenja droge, alkohola i prostitucije da bi čovjek što lakše zaboravio svoju crnu stvarnost, gušeći se u moru prohtjeva i strasti.

Svjetska politika nasilja i nepravde postakla je pojedinca na egoizam, pohlepu za imetkom i nastojanje da spasi samog sebe. Tako je danas svijet postao poprište nasilja, nepravde i kriminala. Razlog je odsustvo Islama u praktičnom životu i programa koji će čovječanstvo dovesti do spasa i blagostanja i na ovom i na budućem svijetu.

Preuzeto sa: http://www.studio-din.com/modules.php?name=News&file=article&sid=114

Ko nam je najpotrebniji?

Dr. Salih Es-Salih

Prevod sa engleskog i obrada: Tim Studio Din

Sa imenom Allaha, Svemilosnog, Milostivog!
Sva zahvala pripada isključivo Allahu, Tvorcu i Gospodaru svih svjetova. Neka je najljepši salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu, ashabe i sve one koji ga slijede sve do Sudnjeg Dana, a potom:

STVORENJIMA JE POTREBAN ALLAH

Čovjek uvijek traži ono što će mu biti od koristi i ono što će ga zaštiti od nečega što mu škodi. Međutim, da bi uspio sa ovim, on mora znati šta je to što mu škodi. Zatim, mora znati kome da se obrati kad mu je nešto potrebno, kome da vjeruje i koga da voli kako bi mogao doći do onoga što je korisno po njega kao i da bi mogao da bude siguran u svoj izbor. Takođe, mora da zna ispravan i dobar način pristupa (ovoj stvari) kako bi postigao svoj cilj. Ovaj posljednji uslov  podrazumijeva:

Poznavanje štetnog

Na koje načine se čovjek može zaštiti od štete?

Zasigurno, čovjek ne može dobiti bolje upute od Onoga koji je sve stvorio u najljepšem skladu, Onoga koji je savršen u svim Svojim svojstvima. Od Onoga Koji Koji je Vječni, Živi. Ne može niko biti bolji (dati bolju uputu) od Onoga koji nema potreba ni za čim, Koji je bogat, Koji daje, Koji, konačno, ima vlast nad čovječjom dušom. U odnosu na Njega, čovjek je siromašan. On je Allah, Istiniti i jedini Bog. Čovjek može samo sebi naškoditi ako traži pomoć od nekog drugog mimo Allaha. Allah je Taj Koji može otkloniti štetu od čovjeka jer se ta ista šteta ne može pojaviti izuzev Njegovom voljom i snagom (moći).

Allah, subhanehu ve te’ala(1), je poslao Svoje Knjige i Svoje poslanike da bi uputili čovjeka da:

1. spozna svog Gospodara na onaj način na koji je On, subhanehu ve te’ala, objasnio (po onome što je On sam o Sebi rekao.)

2. traži pomoć samo od Njega dok živi životom u skladu sa Njegovim Zakonom.

Spoznaja Allahovih imena i atributa oslobađa čovjeka od obožavanja bilo kakvog stvorenja, zato što su sva stvorenja slaba, i zato što su ona sama u potrebi za Tvorcem, Allahom.

Znanje o Allahu vodi čovjeka ka tome da sazna da je stvoren da živi po Allahovom zakonu, objavljenom posljednjem poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve selleme(2). Ova Objava sadrži potpun način života. Sve što je korisno odnosno štetno je postavljeno tako da čovjek može da upravlja svoj život prema ovoj Objavi. Ako čovjek učini grešku, i zna da je Allah Onaj Koji oprašta, onda će okrenutisvoje lice ka Njemu i tražiti oprost od Njega:

„Znaj da nema boga osim Allaha! Traži oprosta za svoje grijehe.” (Kur’an, 47:19)

Greška je misliti ili vjerovati da je Allah stvorio druge bogove pored Njega, da bi čovjek od njih tražio pomoć, da bi ih volio ili plašio ih se itd. On je isti Bog svih naroda. On ne naređuje ljudima da zvijezde, Sunce, vatru, Mojsija, Isusa i druge učine božanstvima mimo Njega. On uzvišeni se ne suprotstavlja Sam Sebi. On je obznanio samo jedan put, tj. objavio samo jednu religiju, koja poziva čovjeka da se pokori samo Njegovoj volji. Upozorio je čovjeka (čak i Muhammeda, sallallahu alejhi ve selleme) da ako bude Njemu pridruživao druga, da će sva njegova djela propasti, i da će biti među gubitnicima:

A tebi, i onima prije tebe objavljeno je: “Ako budeš druge Allahu ravnim smatrao, tvoja djela će sigurno propasti, a ti ćeš izgubljen biti.” Nego, Allahu se jedino klanjaj i budi zahvalan! (Kur’an, 39:65-66)

Znajmo da je Muhammed, sallallahu alejhi ve selleme, čovjek – vjerovjesnik, koji je najbolje poznavao Allaha, imao običaj da kaže:

Allahu moj, sklanjam se pod zadovoljstvo Tvoje pred srdžbom Tvojom, pod oproštaj Tvoj pred kaznom Tvojom, od Tebe tražim zaštitu pred Tobom. Nisam u stanju ispoljiti Tebi zahvalu. Ti si Onakav kako si o Sebi (pohvalno) rekao. (Muslim, Ebu Dawud, Et-Tirmizi, Ibn Madždže) (3)

Allahu, Tebi predadoh dušu svoju, i oporučih stanje svoje, i upravih lice svoje, i prepustih (sklonih) leđa svoja iz želje i straha, jer nema skloništa ni spasilišta pred Tobom osim kod Tebe. Vjerujem u Tvoju Knjigu, koju si spustio, i u Tvoga Vjerovjesnika, koga si poslao. (El-Buhari, Muslim)

A u Kur’anu nalazimo da:

Milost koju Allah podari ljudima niko ne može, poslije Njega, dati; On je silan i mudar. (Kur’an, 35:2)

I takođe nalazimo da:

Ako ti Allah dade kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti zaželi dobro, pa – niko ne može blagodat Njegovu spriječiti; On njome nagrađuje onoga koga hoće od robova svojih; On prašta i milostiv je.
(Kur’an, 10:117)

Treba da budemo motivisani da se samo Njemu obratimo kako u vremenima blagostanja tako i u vremenima poteškoća. Kur’an Plemeniti nam kaže da:

Ako vas Allah pomogne, niko vas neće moći pobijediti, a ako vas ostavi bez podrške, ko je taj ko vam, osim Njega, može pomoći? I samo u Allah neka se pouzdaju vjernici! (Kur’an, 3:160)

Prema tome, Kur’an vodi čovjeka ka oslobođenju od svih lažnih privrženosti i odanosti. Kur’an srcu donosi smiraj. Pomaže vjerniku protiv licemjerstva i svih oblika nepoštenja. Na primjer, zamislite jednog vjernika, koji se suočava sa problemima na poslu. Svjedok je griješenja i nezakonitih radnji. Međutim, on se ne boji da odbaci ono što je pogrešno. On zna da je taj posao samo jedan od načina da stekne svoju opskrbu. On možda i nije u mogućnosti da ispravi to što je pogrešno, ali on zna da je Allah Taj Koji daje opskrbu. Allah će mu dati nešto bolje. Allah, Slavljeni i Uzvušeni, kaže:

“A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći, i opskrbiće ga odakle se i ne nada.” (Kur’an, 65:2-3)

Gore navedeni tekst prinuđava čovjeka da se osloni samo na Allaha, subhanehu ve te’ala, samo od Njega tražeći pomoć. Takođe zahtjeva od čovjeka da mora da voli Allaha da samo Njega obožava kako bi stekao Njegovo zadovoljstvo i Njegovu pomoć. Zar nije istina da ljudi koji su sebi ovaj život uzeli kao “krajnji cilj” na kraju završe sa obožavanjem mnogih stvari u svojim životima? Možeš ih vidjeti kako se toliko trude da “imaju sve”. Bol, teškoće, beskrajne brige, muče sebe tražeći pozajmicu za pozajmicu od banaka samo da bi „išli u korak sa dostignućima”. Stalno su u strahu gubitka hipoteka. Siromaštvo im je stalno pred očima. Poslanik Allaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao:

„Rekao je Allah: ‚O, sine Ademov, ispuni svoje vrijeme obožavanjem Mene i Ja ću tvoje srce ispuniti bogatstvom i uklonti siromaštvo od tebe. Ako to ne učiniš, zaposliću tvoje ruke (dunjalučkim poslovima) i neću od tebe otkloniti siromaštvo.’ “ (Bilježi Et-Tirmizi i kaže da je hadis hasen – dobar)

Svrha našeg boravka na ovome svijetu je daleko značajnija od robovanja ovosvjetskim dobicima. Ne postoji život koji ima smisla a koji je bolji od onoga načina koji je propisao naš Tvorac Allah. Svako djelo urađeno u skladu sa Allahovim Zakonom jeste djelo ‘ibadeta(4). Čovjek je taj koji je u potrebi, dok Allahu nije potreban niko:

O ljudi, vi ste siromasi, vi trebate Allaha, a Allah je nezavistan i hvale dostojan. (Kur’an, 35:15)

Bilješke:

(1)   Neka je slavljen i uzvišen

(2)  Neka je na njega salavat i selam; salavat bi se približno moglo prevesti kao blagoslov, a selam kao mir i spas. Ali u arapskom jeziku ova značenja su mnogo bogatija i šira, a naš jezik je isuviše siromašan da bi u riječ-dvije mogao to sve da obuhvati

(3)  El-Buhari, Muslim i ostali spomenuti muhaddisi – eksperti u hadisu – su poznati imami – vođe – koji su sakupljali hadise i sastavljali zbirke hadisa. Islam je jedina vjera za koju se vezuje postojanje ‘ilmul-hadis – nauke o hadisu, nauke koja se bavi izučavanjem puteva kojima su do nas došle izreke poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Brojni su uslovi koji se moraju zadovoljiti da bi jedan hadis bio vjerodostojan, poput: spojenost lanca prenosilaca, da nema mane u značenju, da su svi njegovi prenosioci pouzdani i poznati po dobroj memoriji, i još mnogo drugih. Određen broj uslova se nalazi kod svih muhaddisa, dok su neki bili još rigorozniji.

(4)  Obožavanje

Muslimani se klanjaju nekom drugom bogu?

Muslimani se klanjaju nekom drugom bogu?

„Allah“ je jednostavno riječ koju Arapi koriste za Boga. Za muslimane, Allah je najveće i najobuhvatnije od imena Boga, to je jedna arapska riječ bogatog značenja, koja se koristi za Jednog Boga, ne pripisujući mu druga. Opisujući Boga, i Jevreji, na hebrejskom jeziku, koriste sličnu riječ – eloh – riječ koju je i Isus Hrist koristio kada se molio Bogu. Allah je dakle isti Bog kome se mole i muslimani i hrišćani i Jevreji. Allah se izdvaja u obožavanju i samo Njemu se čini obećanje da će se samo Njegovim naredbama pokoravati, koje je On Uzvišeni objavljivao preko Svojih vjerovjesnika i poslanika, koji si bili poslati različitim narodima u različitim vremenima. Muslimani vjeruju da je Bog Jedan i Jedini. On, Uzvišeni, se ne umara niti ima sina ili sudruga, kao što nema ljudske osobine, što ćemo naći da Mu se pripisuje u nekim drugim vjerama.

Napomena: Ukoliko se malo potrudite da nađete Bibliju na arapskom, vidjećete da hrišćani Arapi koriste upravo riječ „Allah“. Ono što će vam vjerovatni  i drgu napomenut jeste da, recimo, riječ Allah, u arapskom jeziku nema rodove, i nema množinu, dok se za riječ “Bog” to ne može reći. Možete reći bogovi, boginja i tako dalje. Sa rječju Allah to nije moguće, pa je ova riječ po mnogo čemu jedinstvena.

Postoji li okrugla kocka? Ateizam ili jadizam?

Ko se oprobao kao prosvjetni radnik predajući predmet islamska vjeronauka u srednjim ili osnovnim školama, naslušao se svakakvih pitanja koja su postavljali  učenici. Iako ona najviše zavise od uzrasta same djece, većina tih pitanja su bezazlena i naivna, najčešće postavljena iz radoznalosti i istinske želje da se sazna nešto novo, i da se otkloni trenutna nejasnoća ili sumnja.

Ponekad se predavač istinski začudi zrelosti i ozbiljnosti pitanja, kao da ga postavlja akademski obrazovana osoba, a ne dijete koje je tek u osnovnoj školi. Ipak, možda to i nije tako čudno, jer pred svim nastavnicima i profesorima, a samim tim i vjeroučiteljima, sjede generacije budućih doktora, političara, računarskih stručnjaka, a možda i svjetski poznatih naučnika. Kako se kaže: Ko zna šta se u dječijoj glavici krije…

Nažalost, ponekad će predavaču islamske vjeronauke, ili bilo kojem drugom muslimanu koji ima čest kontakt s raznim kategorijama ljudi, biti upućeno pitanje koje je u svojoj osnovi provokatorsko, i kojem je prvenstveni cilj zbuniti i u nedoumici ostaviti vjernika, te pokazati kako ”napredni ateizam” ima uvijek čime da se nosi s ”nazadnom religijom”. Ako ga postavlja dijete, onda je to pitanje najčešće vješto ‘instalirano’ od strane neke odrasle osobe bliske djetetu, koja preko njega želi zaliječiti ili barem ublažiti svoju opterećenost vjerom koja bi ”trebala biti dalje od škole i državnih ustanova” i koja je ”opterećenje za djecu” i bla, bla…, a ako ga postavlja odrasla osoba, onda je stvar puno jasnija.

Prilikom odgovora na sve vrste pitanja, bila ona provokatorska ili ne, musliman treba uzeti u obzir cjelokupnu situaciju u kojoj se nalazi, te odvagati na koji način i kako da odgovori, jer će možda od njegovog trenutačnog odgovora zavisiti budući odnos pojedinca prema islamu u cijelosti. Nekad je odgovor dobro i izbjeći, ne zbog toga što on u islamu ne postoji, već više iz razloga što zbog svog uzrasta ili intelektualnog nivoa, ”vrli pitac” nije u mogućnosti razumjeti ono što mu se govori. U protivnom, izrečena islamska dogma, vjerski propis ili nešto što je u islamu općepoznato i priznato, pojedincima u tom trenutku može biti neshvatljivo, te će isto odbiti, ili čak, ako se radi o vjerniku, zanijekati Allaha i Poslanika, s.a.v.s.

Zbog toga je Alija, r.a., govorio: ”Ljudima govorite ono što će shvatiti! Zar želite da zaniječu Allaha i Njegovog Poslanika?” (Buharija, br. 127)  

PARADOKSALNA PITANJA

Malo koji religiozni čovjek makar jednom u životu nije bio upitan poznato ateističko paradoksalno pitanje, kojem je za cilj zanijekati Božiju svemoć, a koje se najčešće postavlja nakon što oponentu nestanu svi mogući argumenti, te hvatajući za slamku, nastoji da se iščupa iz beskrajnih hodnika ateističkih puteva beznađa i zablude, i samoga sebe, po ko zna koji put nasilu uvjeri da je sve ipak nastalo iz ničega. To se pitanje uglavnom formulira na takav način da će potvrdni ili negativni odgovor obavezno značiti da Bog nešto ne može. Primjer koji se najčešće navodi jeste: ”Ako je Bog svemoguć, može li onda stvoriti kamen koji ne može podići?”, ili tome slično. 

Na ovo pitanje najbolje je ”odgovoriti” drugim pitanjem, vrlo sličnim onome koje je ateist postavio. Pitanje će biti postavljeno na istom principu na kojem je postavljeno i njegovo pitanje, odnosno na principu paradoksa.

Ovdje se svakako podrazumijeva da onaj kome se pitanje uzvraća nije svemoguć, ali je isti (uvjetno rečeno), u stanju da uradi ”sve” što se od njega traži u jednom vrlo uskom i ograničenom području iz djelića jedne oblasti. Uzmimo naprimjer jednog matematičkog genijalca, koji je po svim pravilima i zakonima u stanju da sabere ili oduzme dva prosta broja, ali ako mu se pitanje postavi na sljedeći način, bit će doveden u situaciju da bilo kakvim odgovorom zaniječe svoje i osnovno znanje o matematici. Naprimjer: ”Može li najveći matematički genije na svijetu sabrati dva prosta broja, recimo 1+1, a da mu rezultat ostane nepoznat?”

Ako odgovori da ne može, onda to znači da takav genijalac ne zna sabrati dva obična broja, a ako odgovori da može, to implicira da genijalac ne zna da je zbir tih brojeva dva. Iako nisu identična, ovom pitanju nalikuju bliska paradoksalna pitanja poput: Može li vrhunski arhitekta nacrtati okruglu kocku ili trokut s četiri ugla, može li plavooki Nijemac imati crne oči itd.

Primjera za ovo ima dosta, a svaka prosječno inteligentna osoba može ih smisliti bezbroj.

Ono što je zanimljivo i vrlo interesantno jeste činjenica da ateisti ili ljudi koji u svojim prsima nose ogromnu sumnju u postojanje Kreatora i Stvoritelja kosmosa, stalno iznalaze nove metode i načine da vjernike pokušaju uvjeriti da Bog ne postoji, pa makar i na način da izmišljaju ovako besmislena pitanja, koja i samima njima nisu nikakav dokaz da Bog ne postoji. Logično pitanje koje se samo nameće glasi: Zbog čega neko troši ogroman trud, napor i energiju da opovrgne postojanje nečega što po njegovom vjerovanju uopće ni ne postoji?  Na ovo pitanje će nam najbolje odgovoriti jedna bivša ateistkinja koja kaže:

Dok sam izazivala one koji su vjerovali u Boga, duboko u sebi sam se bojala kako bi me oni mogli uvjeriti u suprotno. Jedan dio mojih nastojanja išao je u smjeru da se oslobodim pitanja o Bogu. Ako mogu uvjerljivo dokazati vjernicima da su u krivu, problem je riješen i mogu slobodno nastaviti sa svojim životom.”

Iako je ova bivša ateistkinja nažalost za sada svoga Boga pronašla u Isusu, koga će Allah na Sudnjem danu upitati:

"O Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: ’Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha!’ – on će reći: ‘Hvaljen neka si Ti! Meni nije priličilo da govorim ono što nemam pravo. Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš; Ti znaš šta ja znam, a ja ne znam šta Ti znaš; Samo Ti jedini sve što je skriveno znaš.”’

Pa će Isa, a.s., Allahu odgovoriti:

”Ja sam im samo ono govorio što si im Ti naredio: ’Klanjajte se Allahu, i mome i svome Gospodaru!’ I ja sam nad njima bdio dok sam među njima bio, a kad si mi Ti dušu uzeo, Ti si ih jedini nadzirao; Ti nad svim bdiš.” (El-Maide, 116-117) –

ipak je, na osnovu svog velikog iskustva, rekla jednu veliku istinu. Strah da tamo poslije smrti ”ipak ima nešto”, najlakše se liječi pokušajem da se svi drugi uvjere da od toga nema ništa.

Mi muslimani svjesni smo još jedne činjenice vezane za ovakvo ponašanje ateista. Rekao je Poslanik, s.a.v.s.:

”Svaki sin Ademov rađa se u fitri (prirodnoj urođenoj vjeri islamu) pa ga njegovi roditelji (svojim odgojem) učine židovom, kršćaninom ili vatropoklonikom…”

(Buharija, br. 1358, i Muslim, br. 2658, od Ebu Hurejre, r.a.)

Riječ ”fitra” (urođena vjera) koja se spominje u hadisu, odnosi se na činjenicu da su sve duše priznale Allaha kao svoga Gospodara, o čemu nas Allah obavještava u Kur’anu, pa kaže u prijevodu značenja:

”I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: ‘Zar Ja nisam Gospodar vaš?’ – oni su odgovarali: ‘Jesi, mi svjedočimo’ – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: ‘Mi o ovome ništa nismo znali.”’ (Al-A’raf,  172)

Međutim, sredina u kojoj živi to dijete najčešće je presudna u njegovom odgoju, pa će dijete, iako rođeno u islamu (čistom monoteizmu), pod utjecajem okoline prihvatiti vjeru, odnosno ideologiju koja je zastupljena u dotičnoj sredini.

Zbog toga se za nevjernika u arapskom jeziku koristi riječ ”kafir”, koja vodi porijeklo od korijena ”kefere” što znači – potrpati, zatrpati, pokriti. Odnosno, čovjek postaje kafir – nevjernik nakon što u sebi pokrije i zatrpa prirodnu i urođenu vjeru sa kojom je rođen.

ATEIZAM – JADIZAM

Tako su dakle i ateisti, ”naučnim otkrićima” (mislimo na navodne dokaze o istinitosti teorije evolucije) kao i mnogim drugim, nikad dokazanim, nebuloznim teorijama o postanku života, svemira itd., dobro prekrili urođenu vjeru s kojom su došli na ovaj svijet, i sada žele sve oko sebe uvjeriti u isto. Na tom putu su ustrajni onoliko koliko samo može biti ustrajna osoba koja je u očitoj zabludi, poput recimo alkoholičara ili narkomana koji je u dubini duše svjestan pogubnosti (ne)djela koja čini, ali i dalje se trudi da ostane dosljedan svojim principima, i da još koga zajedno sa sobom povuče u svoju zabludu. Umjesto da se potrude da sa svojih duša otklone svu prašinu i plijesan ateizma, kako bi nakon toga svakim naučnim otkrićem samo povećavali svoje ubjeđenje o savršenosti Stvoritelja, oni se i dalje trude da sve protumače naučnim teorijama ”jer za sve postoji logično objašnjenje”. Dok traže ”kariku koja nedostaje” (ili čitav lanac karika?) ateisti će se usput, u upornom uvjeravanju vjernika da Bog ne postoji, pripomoći i spomenutim paradoksalnim pitanjima, ili bilo čim drugim što im padne na pamet.

Jadna je bijedna ideologija koja je nakon kraha darvinizma i propasti teorije o slučajnom nastanku života iz nežive materije, prisiljena da se od strane svojih štovatelja brani i održava, između ostalog, i ovakvim i sličnim paradoksalnim pitanjima, koja ne samo da ništa ne dokazuju, već više nemaju snage da zbune ni prosječnog osnovca. 

Ateizam (dio 1/2)

    Najveća životna tragedija jeste da izgubiš Boga i da ti On ne nedostalje.”

    F. W. Norwood

Ateisti će možda tvrditi da ne priznaju postojanje Boga, ali je stav nekih hrišćana i svih muslimana da čak i “nepopravljivi” ateista priznaje prisustvo Boga. Urođena, ali zanemarena, svijest o Bogu se kod ateiste obično pojavljuje u vremenima velikih nevolja, kao što se kaže u jednoj izreci, koja potiče iz Drugog Svjetskog rata: “There are no Atheists in a fox-hole. – Nema ateiste u lisičjoj jazbini.”[1] (N.Y. Times.  13 Apr 1944.  Cummings: Sermon on Bataan, The Philippines.)

Bez sumnje postoje vremena – bez obzira radilo se o agoniji teške bolesti, naizgled vječnim trenucima nasilne i ponižavajuće pljačke, ili pak djeliću sekunde pred sudar kola [u saobraćajnoj nesreći] – kada svaki čovjek priznaje krtost ljudske prirode i nepostojanje čovječje kontrole nad sudbinom. Koga tada pojedinac moli za pomoć ako ne Tvorca? Takvi trenuci očaja treba da svaku osobu, od teologa pa do otvorenog ateiste podsjeti na zavisnost čovjeka o jednoj stvarnosti koja je daleko veća od nas samih. Stvarnost koja je daleko veća u znanju, moći, volji I veličanstvenosti.

U takvim trenucima teških nevolja, kada su svi ljudski trudovi uzaludni, kada ni od jednog materijalnog elementa ne možemo očekivati spas, koga drugog će osoba instinktivno da doziva? U tim trenucima iskušenja, koliko samo molbi pod uticajem te nevolje je samo upućeno Bogu, molbi sa obećanjima na doživotnju vjernost? Međutim, koliko obećanja se stvarno održi?

Bez sumnje, dan najvećeg žala će biti Sudnji Dan, i osoba će, uistinu, biti nesrećna, ako po prvi put u svom životu baš tog dana prizna postojanje Boga. Engleska pjesnikinja Elizabeth Barrett Browning govori o ironiji molbe ćovjeka za vrijeme nevolje u “The Cry of the Human”:

And lips say “God be pitiful,”

Who ne’er said, “God be praised.”

I usne kažu: “Bože, budi milostiv,”

Onaj ko nije nikad rekao [sada kaže]: “Neka je slavljen Bog.”

Obazrivi ateista, pun skepticizma, u strahu da Bog stvarno postoji i da postoji Sudnji Dan, možda uzme u obzir “molitvu skeptika” koja slijedi:

“O Lord–if there is a Lord,

Save my soul–if I have a soul.”

“O Gospodaru – ako gospodar postoji,

spasi moju dušu – ako imam dušu.” (Renan, Joseph E.  Prayer of a Skeptic.)

Kada skepticizam blokira vjerovanje, kako jedna osoba može da pogriješi sa gore navedeno molitvom? Ako ateista ustraje na nevjerovanju, neće mu stanje biti ništa lošije; ukoliko vjerovanje uslijedi za iskrenom molbom, Thomas Jefferson je imao običaj sljedeće da kaže:

“Ako nađeš razloga da vjeruješ u Boga, svijest da te On stalno posmatra, i da je On zadovoljan tobom, onda bi to bio ogroman dodatan motiv; ukoliko bi se stvarno našao u takvom stanju, nada za srećnim postojanjem u takvom uvećava želju da se zaradi…” (Parke, David B.  p. 67. )

Možemo pojedincu, koji ne uočava postojanje Boga u veličanstvenosti Njegovih stvorenja, predložiti da baci još jedan pogled. Kao što Francis Bacon komentariše: “Prije bih povjerovao u sve mitove u legendama, u Talmudu, u al Koranu (tj. Kur’anu), nego da povjerujem da je ovaj svemir bez jednog razuma.” (Bacon, Francis.  Atheism.  p. 16. ) Nastavio je sa riječima: “Bog nikad nije poslao čudo da ubjedi ateiste, jer i njegova obična djela [su dovoljna da] ubjede.” [Bacon, Francis.  Atheism.  p. 16. ] Zaista je vrijedno razmišljanja da su čak i najniži elementi Božjeg stvaranja čuda za nas, iako možda obični što se Njega tiče. Pogledajte neki mali pirmjer poput jednog pauka. Da li iko stvarno vjeruje da je jedno takvo izuzetno komplikovano stvorenje moglo nastati iz prvobitnog haosa. Samo jedno od ovih malih čuda može da proizvede do sedam različith vrsta niti, neke od njih su debljine koliko je talasna dužina svjetlosti, ali su jače od čelika. Niti ima od onih elastičnih, ljepljivih koje služe za hvatanje preko neljepljivih koje služe za vuču i niti od kojih se prave mreže [paučine], do niti koje služe za umotavanje žrtve, pravljenje vrećica za jaja i sl. Pauk ne samo da može da proizvodi bilo koju vrstu od ovih sedam vrsta niti, već može i da reapsorbuje, prekine i ponovo počne proizvodnju – samoreciklaža komponenata. A ovo je samo jedno od čuda pauka.

Ipak, čovječanstvo sebe izdiže svojom ohološću. Trenutak razmišljanja bi trebao da ljudska srca okrene ka poniznosti. Pogledate na zgradu, i odmah pomislite na arhitektu, pogledate na skulpturu i odmah pomislite na vajara. Ali pogledate na složenu građa stvorenja punu elegancije, na kompleksnost i uravnoteženost čestica [atoma, molekula, op.prev.] pa sve do neistraženih dubina svemira i pomislite na… ništa? Okruženi svijetom usklađene kompleksnosti, mi, kao čovječanstvo, ne možemo stvoriti nešto ni poput krila komarca. I ipak neki kažu da ovaj svijet i čitav svemir postoji i funkcioniše u stanju savršene harmonije kao rezultat slučajnih događaja koji su kosmički haos pretopili u uravnoteženu savršenost? Neki će glasati za slučajnost, neki, pak, za stvaranje.

[1] Hoće se reći: Kada neko dospije u lisičju jazbinu, tj. upadne u probleme, tada počinje vjerovati, tada prestaje biti ateista. (Op. prev.)

Prevedeno sa www.islamreligion.com/

Zašto islam?

Zašto Islam?

Riječi savjeta jednog konvertita na Islam…

Autor: Laurence B. Brown, MD

Objavljeno 05 Feb 2007 – Zadnji put mijenjano: 02 Dec 2007

Razgovarajmo iskreno. Skoro nikad nemuslimani ne izučavaju Islam dok ne iscrpe sve ostale vjere koje su im dostupne. Tek kada postanu nezadovoljni sa njima poznatim religijama, dakle sa Judaizmom, Hrišćanstvom, zatim sa ostalim modernim “-izmima” – Budizmom, Taoizmom, Hinduizmom (i “turizmom”, kako to moja ćerka jednom reče) – tek tada počnu razmišljati o Islamu.

Možda druge religije ne odgovoraju na velika pitanja života, kao što su “Ko nas je stvorio?” i “Zašto smo ovdje?”. Možda druge religije ne mogu da usklade nepravde koje se dešavaju u životu sa pravdom Tvorca. Možda nalazimo licemjerstvo u sveštenstvu, neodrživa načela vjere u kanonima ili iskrivljenost spisa. Šta god da je razlog, nalazimo nedostatke u vjerama sa kojima se sretnemo, i tražimo odgovor na naša pitanja na nekom drugom mjestu. A konačno “drugo mjesto” je – Islam.

Vjerovatno se Muslimanim neće svidjeti moje riječi da je Islam krajnje “drugo mjesto”. Ali tako je. Iako danas Muslimani čine petinu do četvrtinu svjetske populacije, nemuslimanski mediji prljaju ime Islama sa toliko užasnim klevetama tako da samo rijetki nemuslimani gledaju na vjeru na pozitivan način. I tako postaje normalno da je to zadnja vjera koju će jedan tragaoc izučavati.

Sljedeći problem je: dok se jedan nemusliman odluči da počne sa izučavanjem Islama, druge religije su uveliko uvećale njegov skepticizam, da na kraju postavi pitanje: “Ako je svaka “božanska objava” koju sam dosad upoznao iskrivljena, zbog čega bi Islam bio drugačiji?” Ako su varalice manipulisale svojim vjerama kako bi ih prilagodili svojim strastima, zašto onda da ne pretpostavimo da se isto desilo i sa Islamom?

Odogovor može biti dat u nekoliko redova, ali su knjige potrebne da se taj odgovor objasni. Kratki odgovor je: Postoji Bog. On je pravedan i želi da zaradimo nagradu Raja. Međutim, Bog nam je dao ovaj svijet kako bi nam to bio ispit, kako bi se oni dostojni toga izdvojili od onih koji to nisu. A bićemo izgubljeni ako se samo prepustimo prohtjevima. Zašto? Zatp što ne znamo šta On od nas traži. Ne možemo da se izborimo sa životom i svim onim što život nosi sa sobom bez Njegove upute, a On nam je poslao uputu u obliku objave.

Zasigurno, prethodne vjere jesu iskrivljene i to jedan od razloga zašto iza jedne vjere dolazi druga. Upitajte se: Zašto ne bi Bog poslao drugu objavu ako su prethodne iskrivljene? A ako su prethodne objave iskrivljene, onda je čovjeku potrebna druga objava, kako bi ostao na pravom putu koji je On propisao.

Dakle, treba da očekujemo da su prethodni spisi iskrivljeni, i treba da očekujemo da posljednja objava bude čista i neizmjenjena, jer ne možemo da zamislimo Boga Koji nas voli, a Koji nas ostavlja u zabludi. Ono što je našem razumu prihvatljivo jeste da nam Bog pošalje objavu, da je ljudi iskrive, zatim nam Bog pošalje još jednu objavu, i ljudi je ponovo iskrive, i tako ponovo i ponovo… sve dok Bog ne pošalje jednu, posljednju Objavu za koju On lično obeća da će je čuvati sve do zadnjeg.

Muslimani smtraju da je ta zadnja objava – Sveti Kur’an. Razmislite o njemu jer je vrijedan vaše pažnje.

Sada se vratimo naslovu: Zašto Islam? Zbog čega da vjerujemo da je Islam ta vjera koja je istinska, ta vjera koja posjeduje zadnju Božju objavu?

“Samo vi meni vjerujte, tako je!”

Koliko puta smo samo čuli ovo? Jedan poznatiji komičar je pričao šalu kako ljudi iz različitih gradova psuju jedni druge. U Čikagu oni to rade na ovaj način, u Los Anđelesu na onaj dok u Nju Jorku samo kažu: “Vjerujte mi.”

Dakle, ne vjerujte meni – vjerujte našem Tvorcu. Čitajte Kur’an, čitajte knjige, posjećujte dobre veb-sajtove. Šta god da radite, počnite sa tim, shvatite to ozbiljno, i molite našeg Tvorca da vas uputi.

Vaš život možda ne ovisi o tome, ali vaša duša zasigurno ovisi.

Copyright © 2007 Laurence B. Brown; tekst korišćen po dozvoli.

O autoru:

Laurence B. Brown, MD – Možete ga kontaktirati na BrownL38@yahoo.com. Autor je knjiga The First and Final Commandment (Amana Publications) i Bearing True Witness (Dar-us-Salam). Predstojeće knjige su istorijski trileri The Eighth Scroll, zatim drugo izdannje The First and Final Commandment, iznova napisana i podjeljena na MisGod’ed i nastavak God’ed.

Prevedeno sa sajta IslamReligion.Com gdje možete naći više info.

7 razloga da uzmeš Kur’an i da ga počneš čitati

7 razloga da čitate Slavni Kur’an

Šabir Ali

Tebi lično: Izaziva te da ga opovrgneš. Kako? Kaže da ljudi ne mogu da napišu knjigu poput Kur’ana pa čak i kada bi se svi udružili i kada bi tražili pomoć od drugih duhovnih bića. Kur’an je ovo rekao prije 1 400 godina, ali dosad niko nije uspio da ga opovrgne. Milioni knjiga su napisani – ali nijedna od njih poput Kur’ana.

Neiskrivljen: Kur’an je jedini vjerski spis koji je toliko dugo među ljudima, ali je u još uvijek u obliku u kakvom je prvobitno bio; Kur’an je ostao netaknut. Ništa nije dodato, niti je šta promjenjeno, niti je šta oduzeto od njega otkad je objavljen prije 1 400 godina.

Nenadmašiv: Kur’an je zadnja Božja objava čovječanstvu. Bog Uzvišeni je objavio Toru Mojsiju, Psalme Davidu, Jevanđelje Isusu, i, najzad, objavio je Kur’an Muhammedu. Neka je mir svima njima. Nijedna druga knjiga neće doći od Boga da nadmaši ovu zadnju objavu.

Neosporiv: Kur’an odoljeva ispitima vremena i detaljnih istraživanja. Niko ne može da osporiti istinu ove knjige. Govori o prošlim događajima, i ispostavi se da je tačno. Daje predskazanja o budućnosti, i ponovo se ispostavi njegov tačnost. Govori o fizičkim fenomenima koji nisu bili poznati ljudima tog vremena; ipak kasnija naučna istraživanja potvrđuju i ove fenomene. Svaka druga knjiga mora da bude ispravljana da bi bila u skladu sa modernim istraživanjima. Kur’anu se moderna otkrića nikad ne suprotstavljaju.

Tvoja karta života na ovom i na Drugom svijetu: Kur’an je najbolja uputa kako da urediš svoj život. Nijedna druga knjiga ne nudi tako obuhvatan sistem, koji u sebe uključuje sve aspekte ljudskog života i djelatnosti. Kur’an takođe ističe put koji osigurava trajnu sreću na Drugom svijetu. To je tvoja karta koja ti pokazuje put ka Raju.

Božji poklon upute: Bog te nije ostavio samog. Stvoren si sa razlogom. Bog ti kaže zašto te je stvorio, šta traži od tebe, i šta je spremio za tebe. Ako kupiš neki aparat, i rukuješ njime suprotno uputstvu za rukovanje, pokvarićeš taj aparat. Šta je sa tobom? Da li ti imaš svoje uputstvo od svog tvorca? Jedan od ciljeva Kur’an je da te odvede ka uspjehu, i bi kako ti ispunio svoj zadatak. On je milost i lijek od Boga. Zadovoljava dušu i čisti srce. Uklanja sumnje i donosi mir.

Tvoja pozivnica da komuniciraš sa Bogom: Ljudi su društvena bića. Volimo da komuniciramo sa drugim razumnim ljudima. Kur’an nam kaže kako da komuniciramo sa izvorom svog razuma i sa izvorom života – sa Jednim Bogom. Kur’an nam kaže ko je Bog, kojim imenom da ga zovemo, i način na koji možeš da komuniciraš sa Njim.

Zar ovih sedam razloga nije dovoljno da uzmeš i da čitaš Kur’an?
Prevedeno sa: english.islamway.com > 7 Reasons to Read the Glorious Quran