Istinska vjera (dijelovi 5 i 6): Univerzalnost i urodjeni instinkt

Istinska vjera (dio 5/8) – Univerzalnost

S obzirom da su posljedice slijeđenja jedne lažne vjere toliko velike i opasne, istinska, Božja vjera, mora da je bila univerzalno razumljiva i pristupačna u prošlosti, i mora da nastavi i da bude vječno razumljiva i pristupačna svakome na svijetu. Drugim riječima, istinska vjera ne može da bude ograničena za samo jedan, narod, mjesto ili vrijeme. Takođe, nije logično da ta vjera postavlja uslove koji nemaju ništa sa vezom čovjeka i Boga, kao što su krštenje, vjerovaje u čovjeka kao spasitelja ili posrednika. Korjeni univerzalsnoti islama leže u njegovom centralnom principu kao i u definiciji islama (pokoravanje volji Boga). Kad god čovjek shvati da je Bog jedan i da Njemu (Uzvišeom) ne liči ništa od stvorenja, i kada se pokori Bogu, postaje muslimanom, tijelom i dušom, i biva kandidatom za Raj.

Posljedično ovome, bilo ko, bilo kada, u najdaljim karjveima svijeta može postati musliman, sljedbenik Božje vjere, islama, i za to je dovoljno da odbije da obožava stvorenja i da se okrene samo Bogu. Međutim, treba da primjetimo da, ukoliko se neko pokori volji Uzvišenog Boga, mora stalno da bira između dobra i zla. Zaista, Bog, ne samo da je omogućio čovjeku da razlikuje dobro i zlo, već mu je i omogućio da bira između ovo dvoje. Ova sposobnost od Boga data sa sobom nosi odgovornost, naime, čovjek će biti pozvan na odgovornost za odluke (u biranju između dobra i zla koje učini, op. prev.) koje donese. Slijedi, dakle, da čovjek treba da da sve od sebe kako bi radio dobro, a izbjegavao zlo. Ovaj koncept je izražen u zadnjoj objavi na sljedeći način:

One koji su vjerovali, pa i one koji su bili Jevreji, kršćani, i Sabijci – one koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili – doista čeka nagrada od Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati! (Kur’an, 2:62)

Ako, iz bilo kojeg razloga, čovjek odbije da prihvati zadnju poruku, nakon što je na jasan način objašnjena, onda se nalazi u velikoj opasnosti. Zadnji Božji poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao:

“Ko god od hrišćana i Jevreja čuje za mene, ali ne povjeruje u ono sa čim sam poslat, i umre u takvom stanju, biće od stanovnika Vatre.” (Sahih Muslim)

Istinska vjera  (dio 6 od 8): Priznavanje Boga

Opis: Šesto poglavlje knjige „Istinska vjera“ urođeni instinkt vjere u Boga pronađen u svim bićima, dr. Bilal Filips

Pitanje koje se ovdje pojavljuje je: Kako se može očekivati  da svi ljudi vjeruju u jednog istinitog Boga, kada su oni različitih planova, društava i kultura? Da bi se ljudi mogli držati odgovornim za obožavanje jednog istinitog Boga, oni trebaju imati nadohvat ruke znanje o Njemu. Zadnja objava učenja je da sva živa bića prepoznaju jednog istinitog Boga koji je urezan u njihovim dušama kao dio njihove prirode sa kojim su stvoreni.

U sedmoj suri u Kur’anu (Bedemi, ajet 172-173), Bog  objašnjava da kada je On stvorio Adema,On je uvjetovao sve Ademove potomke koji će postojati uzevši od njih zavjet riječima:

” Nisam li ja vaš Gospodar?”

… na što su oni odgovorili:

”Da, svjedočimo da jesi.”

Bog je zatim objasnio zašto je čitav ljudski rod svjedok da je On njihov kreator  i  da je jedino Bog vrijedan obožavanja. On kaže:

”– i to zato da na Sudnjem  danu ne reknete: “Mi o ovome ništa nismo znali. “ (Kur’an 7:172)

To je rečeno; nećemo se moće žaliti Toga dana da nismo imali pojma da je to bio naš Bog te da nam niko nije rekao i da smo mi navodno jedino Njega obožavali. Bog dalje objašnjava:

’’ Ili da ne reknete: “Naši preci su prije nas druge Allahu ravnim smatrali, a mi smo pokoljenje poslije njih. Zar ćeš nas kazniti za ono što su lažljivci činili?” (Kur’an 7:173)

Prema tome, svako dijete se rađa sa istinskom vjerom u Boga i sa urođenom sklonošću obožavanja samo Njega. Ova urođena sklonost vjerovanju se u arapskom jeziku naziva ’Fitra’.

Poslanik Muhamed nas obavještava o Božijim riječima:

’’ Ja stvaram Moje robove u ispravnoj vjeri, ali sotone (šejtani) ih navode na pogrešan put.’’ (Sahih Muslim)

Poslanik također kaže:

’’Svako dijete se rađa sa ispravnim vjerovanjem samo Njega. Zatim ga roditelji učine Židovom, kršćaninom ili vatropoklonikom. ’’ (Sahih el-Buhari)

Ako bi dijete bilo ostavljeno samo, on bi obožavalo Boga na svoj vlastiti način, ali na svu djecu utiče okolina. Zbog toga, na način na koje je dijete podvrgnuto fizičkim zakonima, koje je Bog nametnuo prirodi, na isti način, njegova duša se također prirodno podvrgava, stvarnom Bogu koji je Njegov Gospodar i Tvorac. Ali, ako njegovi roditelji pokušaju da ga učine sljedbenikom drugačijeg puta, dijete nije dovoljno jako u ranom periodu svoga života da se odupre ili da se suprostavi volji svojih roditelja. U tim slučajevima, vjera koju dijete slijedi, je odgojno prilagođena, i Bog se neće obračunavati sa njim ili ga kazniti zbog njegove vjere sve do određenog perioda svoga života (op. prev: punoljetstva).

Prevedeno sa: IslamReligion.com. Sva prava zadržava IslamReligion.com.

Razumski odgovor na pitanje "Zasto islam?" (dr Dza’fer Sejh Idris)

Sa imenom Allaha, Svemilosnog, Milostivog!

Zašto islam? (sa predavanja dr Dža’fera Šejha Idrisa)

Zašto islam? Pitanje “zašto?” zahtjeva racionalan odgovor. Međutim, mnogi ljudi misle da nije moguće dati racionalne odgovore na pitanja koja se tiču ideologija (pod pojmom ideologija podrazumijevamo sistem misli, mišljenja). Oni vjeruju da je prihvatanje bilo koje teističke ideologije iracionalan čin. Ne može se zanemariti činjenica da mnogi ljudi nemaju logične razloge da prihvate određene ideologije i nastavljaju da ih se drže samo zato što su odrasli u određenim zajednicama. Prihvataju takve ideologije na isti način na koji bi prihvatili dio tradicionalne nošnje koja se prenosi generacijama. Na primjer, osoba je možda prihvatila nacionalističku ideologiju iz jednostavnog razloga što je to najbolji način da se dobije podrška masa i da se time dobije lična, politička moć.

Što se tiče pripadnosti ideologijama, analizirajmo dva česta pogleda:

• Prvi kaže da svaka pripadnost bilo kojoj ideologiji u kojoj postoji neko božanstvo mora da bude iracionalna.

Ono od čega polaze oni koji ovo kažu je da su osnove svih ovakvih ideologija van granica shvatanja ljudskog razuma. Oni koji su prihvatali ovu premisu su zaključili da su sve vrste ovakvog “vjerovanja” zasnovane na iracionalnim i imaginarnim mislima a ne na stvarnosti.

• Ovom suprotan pogled dijele ljudi koji pokušavaju da opravdaju svoje “vjerovanje” u određene iracionalne ideje tvrdeći da je razum ograničen.

U stvari, sljedbenici ovakve ideologije tvrde da se ljudi trebaju predati takvim idejama jednostavno sa “vjerom.” Zaključak ovih ljudi jeste da je ultimativna stvarnost iracionalna po svojoj suštini i da je van granica shvatanja ljudskog uma. Nastavljaju i kažu da se njihova ideologija mora prihvatiti i “vjerovati” u nju bez razloga, da bi se stiglo do nekog vida “spasa.”

Ovaj tip argumenta je izuzetno težak za prihvatanje, jer se mi kao ljudska bića možemo pitati: Šta mi, osim naših razuma, imamo a što nam pomaže da usvajamo znanja? Ako nam je rečeno da “vjerujemo” u nešto što je iracionalno (tj. bez ikakvog logičnog razloga), kao recimo biće koje je istovremeno smrtno i besmrtno, ne možemo nikako da “svarimo” tu izjavu. Prema tome, prirodno je da tražimo da naš način mišljenja i života bude zasnovan samo na konceptima čija se tačnost može provjeriti.

Vratimo se na prvi pogled koji se tiče pripadnosti ideologijama. Vidimo da ovaj pogled brani stav da ne možemo i ne trebamo da vjerujemo u nešto što ne možemo shvatiti. Naglašavamo riječ shvatiti, pa je moramo definisati. Tačno je da ne možemo imati adekvatnu mentalnu sliku nekih matematičkih ili naučnih činjenica. Na primjer, ne možemo imati adekvatnu mentalnu ili vizuelnu sliku zakrivljenosti svemira ili matematičkog koncepta beskonačnosti. Niti možemo sebi “mentalno naslikati” način na koji životinje osjećaju stvari, kao npr. način na koji slijepi miševi “vide” pomoću ultrazvučnih talasa. Ali, mi znamo da su ovi koncepti tačni na osnovu čvrstih dokaza, a ne na osnovu nekih iracionalnih ideja. Dakle, možemo reći da mi stvarno shvatamo ove stvari.

Sada, kako stoje stvari sa jednim, sveznajućim entitetom koji je stvorio unvierzum. Nemoguće je da sebi stvorimo mentalnu ili vizuelnu sliku takvog entiteta, jer nam dokazi kažu da ovaj entitet ne liči na ono što se nalazi u ovome svemiru. Ovaj entitet je nezavisan o vremenu i prostoru. Dokaz postojanja ovog jednog inteligentnog bića se nalazi u dizajnu same prirode, koju možemo slobodno da istražujemo. Dakle, takva jedna ideologija jeste racionalna. Kada pojedinac ovo uoči – kroz potvrđivanje – onda možemo da proslijedimo do sljedećeg pitanja, a to je: Zašto islam?

Jedan od glavnih problema ateističke ideologije je taj što ne može da objasni inteligenciju u procesima univerzuma. Još jedan problem je taj što teži ka tome da život liši svog smisla. Dalje, znamo da su ljudska bića po prirodi sklona tome da budu poštena. Međutim u ateizmu mi imamo negiranje ultimativnog tvorca i svega nakon smrti, što stvara kontradikcije i dovodi do nekonzistentnosti u ponašanju: sa jedne strane imamo ljudsko biće koje prirodno teži tome da bude pošteno, dok sa druge strane imamo nepoštenje kako bi se “život maksimalno iskoristio.” (Ako bi svako insistirao na tome da se “život maksimalno iskoristi,” društvo koje poznajemo danas ne bi postojalo. Kao jedan slučaj u ovoj tački, razmatrajmo situaciju da svi oni koji žele da “što je više moguće iskoriste ovaj svijet” pribjegnu krađi. Ako bi se ovo desilo, niko ne bi proizvodio nijedno dobro koje bi svako od nas mogao da ukrade. Očigledno, “maksimalno iskorištavanje ovog svijeta” je osuđeno na propast. Da li onda može da bude održiv sistem vjerovanja?)

Govoreći u nešto širem smislu, što se deističkih religija tiče, imamo objavljene, iskrivljene i religije koje je čovjek izmislio. Lako je zaključiti da je način života koji je Tvorac objavio čovječanstvu iznad onih koje je izmislio čovjek.Ako neko želi da slijedi savjet Onoga koji je stvorio svemir i sve što je u njemu – a što se tiče onoga što koristi i onoga što šteti – onda je bolje vratiti se na izvornu objavu nego vratiti se toj istoj objavi koja je ili izmišljena ili iskrivljena od strane ljudi.

Te ideologije koje tvrde da se zasnivaju na objavama se mogu podvrgnuti testovima, od kojih je prvi i najvažniji test konzistencije, i pri tome imamo dva tipa konzistencije: unutrašnju i spoljašnju. Unutrašnja konzistencija znači da nijedna rečenica u jednoj knjizi nije kontradiktorna nekoj drugoj. Spoljašnja konzistencija znači da se nijedan dio jedne knjige ne suprotstavlja činjenicama koje znamo, bilo da su psihiloške, fizičke, hemijske, istorijske, geografske, biološke ili bilo koje druge prirode. Primjenjujući ove testove, imajte u vidu najvažniju istinu do koje drže sve navodno objavljene vjere, a to je: postojanje savršenih svojstava Boga. Bog je u svim ideologijama koje tvrde da su objavljene Sveznajući, Svemilosni, Vječni itd. Međutim, iz nekih knjiga se da zaključiti da je znanje Boga ograničeno ili nesavršeno time što se kaže, na primjer, da je čovjek zaveo čovjeka. Nasuprot tome, Kur’an nam daje savršen koncept jednog, sveznajućeg tvorca ovog svemira.

Ovo nas vodi sljedećem testu – test autentičnosti. Pitanje koje trebamo postaviti jeste da li spisi koje danas imamo su stvarno dio komunikacije Tvorca sa čovječanstvom. Izučavanjem istorije islama zaključujemo da je današnji Kur’an tačno onakav kakav je i objavljen prije 1400 godina. Tokom objavljivanja, pamćen je i zapisivam od strane velikog broja ljudi.

Još jedan test je test obuhvatnosti. Jedna istinski obuhvatna ideologija, objavljena čovječanstvu od strane Stvoritelja, bi opisivala najkorisniji sistem u svim sferama ljudskog života, uključujući političku, ekonomsku, socijalnu, medicinsku i sferu koja se tiče okoline.

Na kraju možemo pogledati na test univerzalnosti. Jasno je da ideologija koja je istorijski ili geografski vezana za nešto nije dobra koliko je to ona koja je primjenjiva za sve ljude, bez obzira na mjesto i vrijeme u kome se nalaze.

Kao zaključak, možemo reći da koristeći kriterijume univerzlanosti, obuhvatnosti, autentičnosti, i prije svega, konzistentnosti, naći ćemo da je Kur’an jedinstvem i da je vrijedan izučavanja. Interesantno je da sam Kur’an naglašava ovaj pristup gore. Na primjer, u 82. ajetu 4. sure se kaže: “A zašto oni ne razmisle o Kur’anu? Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti.”