Postoji li okrugla kocka? Ateizam ili jadizam?

Ko se oprobao kao prosvjetni radnik predajući predmet islamska vjeronauka u srednjim ili osnovnim školama, naslušao se svakakvih pitanja koja su postavljali  učenici. Iako ona najviše zavise od uzrasta same djece, većina tih pitanja su bezazlena i naivna, najčešće postavljena iz radoznalosti i istinske želje da se sazna nešto novo, i da se otkloni trenutna nejasnoća ili sumnja.

Ponekad se predavač istinski začudi zrelosti i ozbiljnosti pitanja, kao da ga postavlja akademski obrazovana osoba, a ne dijete koje je tek u osnovnoj školi. Ipak, možda to i nije tako čudno, jer pred svim nastavnicima i profesorima, a samim tim i vjeroučiteljima, sjede generacije budućih doktora, političara, računarskih stručnjaka, a možda i svjetski poznatih naučnika. Kako se kaže: Ko zna šta se u dječijoj glavici krije…

Nažalost, ponekad će predavaču islamske vjeronauke, ili bilo kojem drugom muslimanu koji ima čest kontakt s raznim kategorijama ljudi, biti upućeno pitanje koje je u svojoj osnovi provokatorsko, i kojem je prvenstveni cilj zbuniti i u nedoumici ostaviti vjernika, te pokazati kako ”napredni ateizam” ima uvijek čime da se nosi s ”nazadnom religijom”. Ako ga postavlja dijete, onda je to pitanje najčešće vješto ‘instalirano’ od strane neke odrasle osobe bliske djetetu, koja preko njega želi zaliječiti ili barem ublažiti svoju opterećenost vjerom koja bi ”trebala biti dalje od škole i državnih ustanova” i koja je ”opterećenje za djecu” i bla, bla…, a ako ga postavlja odrasla osoba, onda je stvar puno jasnija.

Prilikom odgovora na sve vrste pitanja, bila ona provokatorska ili ne, musliman treba uzeti u obzir cjelokupnu situaciju u kojoj se nalazi, te odvagati na koji način i kako da odgovori, jer će možda od njegovog trenutačnog odgovora zavisiti budući odnos pojedinca prema islamu u cijelosti. Nekad je odgovor dobro i izbjeći, ne zbog toga što on u islamu ne postoji, već više iz razloga što zbog svog uzrasta ili intelektualnog nivoa, ”vrli pitac” nije u mogućnosti razumjeti ono što mu se govori. U protivnom, izrečena islamska dogma, vjerski propis ili nešto što je u islamu općepoznato i priznato, pojedincima u tom trenutku može biti neshvatljivo, te će isto odbiti, ili čak, ako se radi o vjerniku, zanijekati Allaha i Poslanika, s.a.v.s.

Zbog toga je Alija, r.a., govorio: ”Ljudima govorite ono što će shvatiti! Zar želite da zaniječu Allaha i Njegovog Poslanika?” (Buharija, br. 127)  

PARADOKSALNA PITANJA

Malo koji religiozni čovjek makar jednom u životu nije bio upitan poznato ateističko paradoksalno pitanje, kojem je za cilj zanijekati Božiju svemoć, a koje se najčešće postavlja nakon što oponentu nestanu svi mogući argumenti, te hvatajući za slamku, nastoji da se iščupa iz beskrajnih hodnika ateističkih puteva beznađa i zablude, i samoga sebe, po ko zna koji put nasilu uvjeri da je sve ipak nastalo iz ničega. To se pitanje uglavnom formulira na takav način da će potvrdni ili negativni odgovor obavezno značiti da Bog nešto ne može. Primjer koji se najčešće navodi jeste: ”Ako je Bog svemoguć, može li onda stvoriti kamen koji ne može podići?”, ili tome slično. 

Na ovo pitanje najbolje je ”odgovoriti” drugim pitanjem, vrlo sličnim onome koje je ateist postavio. Pitanje će biti postavljeno na istom principu na kojem je postavljeno i njegovo pitanje, odnosno na principu paradoksa.

Ovdje se svakako podrazumijeva da onaj kome se pitanje uzvraća nije svemoguć, ali je isti (uvjetno rečeno), u stanju da uradi ”sve” što se od njega traži u jednom vrlo uskom i ograničenom području iz djelića jedne oblasti. Uzmimo naprimjer jednog matematičkog genijalca, koji je po svim pravilima i zakonima u stanju da sabere ili oduzme dva prosta broja, ali ako mu se pitanje postavi na sljedeći način, bit će doveden u situaciju da bilo kakvim odgovorom zaniječe svoje i osnovno znanje o matematici. Naprimjer: ”Može li najveći matematički genije na svijetu sabrati dva prosta broja, recimo 1+1, a da mu rezultat ostane nepoznat?”

Ako odgovori da ne može, onda to znači da takav genijalac ne zna sabrati dva obična broja, a ako odgovori da može, to implicira da genijalac ne zna da je zbir tih brojeva dva. Iako nisu identična, ovom pitanju nalikuju bliska paradoksalna pitanja poput: Može li vrhunski arhitekta nacrtati okruglu kocku ili trokut s četiri ugla, može li plavooki Nijemac imati crne oči itd.

Primjera za ovo ima dosta, a svaka prosječno inteligentna osoba može ih smisliti bezbroj.

Ono što je zanimljivo i vrlo interesantno jeste činjenica da ateisti ili ljudi koji u svojim prsima nose ogromnu sumnju u postojanje Kreatora i Stvoritelja kosmosa, stalno iznalaze nove metode i načine da vjernike pokušaju uvjeriti da Bog ne postoji, pa makar i na način da izmišljaju ovako besmislena pitanja, koja i samima njima nisu nikakav dokaz da Bog ne postoji. Logično pitanje koje se samo nameće glasi: Zbog čega neko troši ogroman trud, napor i energiju da opovrgne postojanje nečega što po njegovom vjerovanju uopće ni ne postoji?  Na ovo pitanje će nam najbolje odgovoriti jedna bivša ateistkinja koja kaže:

Dok sam izazivala one koji su vjerovali u Boga, duboko u sebi sam se bojala kako bi me oni mogli uvjeriti u suprotno. Jedan dio mojih nastojanja išao je u smjeru da se oslobodim pitanja o Bogu. Ako mogu uvjerljivo dokazati vjernicima da su u krivu, problem je riješen i mogu slobodno nastaviti sa svojim životom.”

Iako je ova bivša ateistkinja nažalost za sada svoga Boga pronašla u Isusu, koga će Allah na Sudnjem danu upitati:

"O Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: ’Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha!’ – on će reći: ‘Hvaljen neka si Ti! Meni nije priličilo da govorim ono što nemam pravo. Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš; Ti znaš šta ja znam, a ja ne znam šta Ti znaš; Samo Ti jedini sve što je skriveno znaš.”’

Pa će Isa, a.s., Allahu odgovoriti:

”Ja sam im samo ono govorio što si im Ti naredio: ’Klanjajte se Allahu, i mome i svome Gospodaru!’ I ja sam nad njima bdio dok sam među njima bio, a kad si mi Ti dušu uzeo, Ti si ih jedini nadzirao; Ti nad svim bdiš.” (El-Maide, 116-117) –

ipak je, na osnovu svog velikog iskustva, rekla jednu veliku istinu. Strah da tamo poslije smrti ”ipak ima nešto”, najlakše se liječi pokušajem da se svi drugi uvjere da od toga nema ništa.

Mi muslimani svjesni smo još jedne činjenice vezane za ovakvo ponašanje ateista. Rekao je Poslanik, s.a.v.s.:

”Svaki sin Ademov rađa se u fitri (prirodnoj urođenoj vjeri islamu) pa ga njegovi roditelji (svojim odgojem) učine židovom, kršćaninom ili vatropoklonikom…”

(Buharija, br. 1358, i Muslim, br. 2658, od Ebu Hurejre, r.a.)

Riječ ”fitra” (urođena vjera) koja se spominje u hadisu, odnosi se na činjenicu da su sve duše priznale Allaha kao svoga Gospodara, o čemu nas Allah obavještava u Kur’anu, pa kaže u prijevodu značenja:

”I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: ‘Zar Ja nisam Gospodar vaš?’ – oni su odgovarali: ‘Jesi, mi svjedočimo’ – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: ‘Mi o ovome ništa nismo znali.”’ (Al-A’raf,  172)

Međutim, sredina u kojoj živi to dijete najčešće je presudna u njegovom odgoju, pa će dijete, iako rođeno u islamu (čistom monoteizmu), pod utjecajem okoline prihvatiti vjeru, odnosno ideologiju koja je zastupljena u dotičnoj sredini.

Zbog toga se za nevjernika u arapskom jeziku koristi riječ ”kafir”, koja vodi porijeklo od korijena ”kefere” što znači – potrpati, zatrpati, pokriti. Odnosno, čovjek postaje kafir – nevjernik nakon što u sebi pokrije i zatrpa prirodnu i urođenu vjeru sa kojom je rođen.

ATEIZAM – JADIZAM

Tako su dakle i ateisti, ”naučnim otkrićima” (mislimo na navodne dokaze o istinitosti teorije evolucije) kao i mnogim drugim, nikad dokazanim, nebuloznim teorijama o postanku života, svemira itd., dobro prekrili urođenu vjeru s kojom su došli na ovaj svijet, i sada žele sve oko sebe uvjeriti u isto. Na tom putu su ustrajni onoliko koliko samo može biti ustrajna osoba koja je u očitoj zabludi, poput recimo alkoholičara ili narkomana koji je u dubini duše svjestan pogubnosti (ne)djela koja čini, ali i dalje se trudi da ostane dosljedan svojim principima, i da još koga zajedno sa sobom povuče u svoju zabludu. Umjesto da se potrude da sa svojih duša otklone svu prašinu i plijesan ateizma, kako bi nakon toga svakim naučnim otkrićem samo povećavali svoje ubjeđenje o savršenosti Stvoritelja, oni se i dalje trude da sve protumače naučnim teorijama ”jer za sve postoji logično objašnjenje”. Dok traže ”kariku koja nedostaje” (ili čitav lanac karika?) ateisti će se usput, u upornom uvjeravanju vjernika da Bog ne postoji, pripomoći i spomenutim paradoksalnim pitanjima, ili bilo čim drugim što im padne na pamet.

Jadna je bijedna ideologija koja je nakon kraha darvinizma i propasti teorije o slučajnom nastanku života iz nežive materije, prisiljena da se od strane svojih štovatelja brani i održava, između ostalog, i ovakvim i sličnim paradoksalnim pitanjima, koja ne samo da ništa ne dokazuju, već više nemaju snage da zbune ni prosječnog osnovca. 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: